Physical Address
304 North Cardinal St.
Dorchester Center, MA 02124
Svjedočanstva
37. SVJEDOČANSTVO JEDNOG OCA ❤️
15.5.2022.
Ja kao tata, čitajući sve te priče o djeci i bebama, slama mi se srce. Mi muškarci smo “tobože jači” od žena… ne znam točno u čemu, kad gledam svoju suprugu i sve s čime se borila i izborila.
Drago mi je čuti kad kaže: “Ja sam odustala, ali ti nisi dao da se predam.”
NAŠA PRIČA JE…
Dva dana nakon vjenčanja idemo saznati spol djeteta. Tamo nam kažu: “Bebi ne kuca srce.”
Štaaa??
Ginekologica kaže: “Javite se sutra u bolnicu.”
Molim?? Da idemo mirno kući spavati, pa da ujutro odemo u bolnicu?
Rekao sam: “Idemo odmah.”
Tamo su nas tješili da je moguće da ima nade, da je kod njih bolji ultrazvuk, da nada postoji.
Nažalost, istina je bila: “Morate na kiretažu. Beba je dosta velika, da je mi tu ne ‘kidamo’, idite u drugu bolnicu — tamo imaju tablete za pobačaj.”
😥
Prošlo je mjesec dana — kontrola.
Nadamo se, uvjeravam suprugu: “Pa mladi smo, nećemo se predati.” ❤️
Dolazimo, slijeva se veliki broj doktora u sobu gdje je ušla supruga. Najgore moguće:
“Vaše dijete je bio dječak, koji se trebao zvati Josip, je li tako?
Nažalost, stalo mu je srce jer vi imate tumor koji nema nijedna žena u Hrvatskoj.” 😭😭
“Najbolja opcija je da vadite maternicu i sve van…”
Supruga zanijemila.
Suze njoj, suze meni.
Njene riječi mi i danas zvone u ušima:
“Jedino što sam htjela je biti mama.
I to ne mogu biti.
Ja ne moram više živjeti.”
😭😭
“Moraš. Ja te trebam. I nemoj tako.”
Pogledao sam u nebo i zavapio:
“Bože, je li moguće sve ovo? Izgubili smo Josipa, sad još i ovo…” 😭😭
Rekao sam sam sebi:
“Dok živim i dišem, vjerovat ću da ćemo mi imati svoju djecu.” ❤️❤️
Dani su prolazili. Bilo je jako teško gledati suprugu u suzama, a praviti se pored nje jak.
Na stanici upoznam mladu ženu koja me pita imam li djecu.
😭 “Nemam.”
Nešto mi je govorilo — ispričaj što ti je na srcu. I sve sam joj ispričao.
A ona kaže:
“Odite i tamo. Ništa vas ne košta. Može vam pomoći. Moja jetrva je glavna tamo u bolnici.”
Otišli smo. Nakon silnih kontrola i pretraga — rečeno je da, ako želimo djecu, pokušamo čim prije. Da nije ono što je 7 doktora potvrdilo.
Hvala ti, Bože, što si nas pogledao. ❤️
Rodila se curica — živa i zdrava. ❤️❤️
Vjerovao sam i zahvalan sam dok živim. ❤️🙏
Ubrzo — druga trudnoća.
Savjet ginekologice:
“Da supruga pobaci. Šta će vam druga beba kad imate jednu kući?” 😡😡😡
Dala uputnicu za kiretažu.
Rekao sam:
“Ne! To je naša stvar. Koliko ćemo imati djece i kako ćemo ih hraniti — pa da je i deseto po redu — to nije vaš posao.”
Rodila se još jedna curica — 5160 g, 60 cm, na prirodan način, u 15 minuta. ❤️🙏
Htio sam je odnijeti ginekologici da samo vidi što je htjela da “sklonimo”.
Supruga nije dala.
Bogu hvala na našoj djeci.
Nemojte nikad prestati vjerovati.
Ima Boga. Samo s vjerom i otvorenog srca tražite. ❤️🙏
36. SVJEDOČANSTVO MAJKE KOJU SU OBITELJ I OKOLINA NAGOVARALI NA POBAČAJ ❤️
15.5.2022.
Nakon svih priča koje u zadnje vrijeme čitam, došlo mi je da podijelim s vama svoju priču. Nakon jedne blizanačke trudnoće koja je završila u 35. tjednu, ali su cure rođene zdrave, samo sitnije, ubrzo ostajem trudna (nije planirano).
Kada sam ugledala na testu pozitivan rezultat — sto misli kroz glavu: kako, što… Otišla sam na pregled kod ginekologa, a on veli: “Trudni ste, ali pošto je bio carski par mjeseci prije, savjetujem da prekinete trudnoću.”
Ja sva zbunjena izlazim van, gdje me čekaju muž i njegov tata, i prvo što je rekao djed bilo je: “Najpametnije da pobaciš.”
Ja sam samo gledala u prazno. Došla sam kući, gledam svoje anđele i kažem mužu: “Ako mogu s dvoje, moći ću i treće.” Ali strah i nagovaranje okoline i dalje su mi bili u glavi.
Imala sam dogovoren pobačaj — i 10 minuta prije nego što sam trebala ići rekla sam mužu: “Ja to ne mogu napraviti. To je moj anđeo, on ništa nije skrivio.”
I mi izdržali do 40. tjedna. 🤗
Rođen sa 2600 g, zdrav — bar su tako rekli. Ali naša agonija kreće s 5 mjeseci života: visoka temperatura, sepsa…
U bolnici otkriju: rođen je s anomalijama mokraćnih kanala visokog stupnja. U prvoj godini života — 4 infekcije, 4 sepse. Svaki dan je na profilaksi.
Napokon se s godinu dana odluče na zahvat gelom (mokraća se vraća u bubrege, podvostručeni kanalni sustav V. stupnja). Na tom zahvatu nam kirurg priopći da, uz to, ima i PUV — suženje kanala, mjehur stradao. Kod nas se za PUV malo zna i svi govore da “nije ništa”…
Sada punimo 2 godine, ali se borimo. Idemo van države samo da bi imao normalan život u budućnosti.
Ali, maleni moj — i da su mi rekli sve ovo unaprijed, ja bih te opet odlučila donijeti na ovaj svijet i boriti se, jer ti si malo čudo i znam da sve možeš pobijediti. 💙💙
Mame koje su u strahu i pod pritiskom okoline — moj savjet: slušajte sebe i svoje srce. Djeca su blagoslov. 🥰
Pomolite se za našeg anđela, da napokon prođemo ove muke i da naše čudo ozdravi.
Šaljemo puse 😘😘
35. SVJEDOČANSTVO GOSPOĐE KATE
14.5.2022.
Čitam svjedočanstva majki i osjećam da trebam i svoje opširno napisati. Ne treba anonimno, jer mnogi znaju moju životnu priču.
Ja imam vjeru djeteta. Za mene je dragi Bog moj Otac, moj Tata. Uzeo mi je zemaljskog oca kada sam imala sedam godina. Ja s Njim pričam, svađam se, neizmjerno Ga ljubim, čak i kada ne shvaćam Njegove planove.
Djetinjstvo i mladost bili su mi teški, ali to je nevažno.
Udala sam se mlada. Prve dvije bebe sam izgubila na najokrutniji način za tako mladu osobu. Druga beba se nije mogla otkinuti, izvukla je maternicu van. I stave mi spiralu, jer moram paziti da slučajno četiri godine ne zatrudnim. Nakon dva-tri mjeseca kontrola — spirala ispala, ja trudna! Kažu da ne smijem zadržati bebu, da moraju izvaditi spiralu.
“Spiralu izvadite ako možete, dijete ne dirajte!”
Sa četiri mjeseca trudnoće padnem. Krvarenje. Bolnica. Ležanje. Tablete.
Ali točno na moj 20. rođendan rodi se naša Marija. Cijelu trudnoću i sve naknadne sam molila krunicu. Nisam se bojala ni poroda ni ičega. Carski rez — Mariju izvade u zadnjem trenutku. Ima plave fleke i dan danas, gdje su je zgrabili za noge. Išla je na zadak i zapela nožicama.
“To vam je zadnje dijete”, govori liječnik.
Donesu je meni da je vidim — šok! Marija ima ogromnu glavu, pozadi kao pola lopte da je nalijepljeno. Pregled za pregledom. Kažu: “Rodili ste dijete s velikim mozgom, ali sve je u redu.”
Zbog mnogih pogrešaka pri porodu jedva sam se oporavila — tromboza, komplikacije, a Mariju dva mjeseca nisam mogla podići od bolova na ožiljku. Ona nikada ne spava, ni dan ni noć. Prelijepo dijete i sretna, pomalo umorna mama.
Opet spirala. “Gotovo s djecom.”
Nakon tri godine meni muka — imala sam strahovite mučnine u svakoj trudnoći. Spirala ispala, ali ovaj put beba leži u njoj, ne mogu je izvaditi. Ja kažem: “Ne dirajte ništa!”
Tromboza za vrijeme trudnoće.
Naša Ana se rodila zajedno sa spiralom, pupčana vrpca oko vrata. Normalan porod, ali oštećen mokraćni mjehur, opet tromboza. Nakon dva mjeseca natrag na posao. I to je Švicarska.
“Gotovo s djecom”, kaže doktorica — i doživi šok kad me par mjeseci kasnije vidi trudnu.
Opet tromboza, noge mi se raspadaju. Radim do kraja osmog mjeseca, onda se rodi naš Josip. Tromboza kao i uvijek. Nakon šest tjedana na posao.
Ali ja osjećam da nije gotovo s djecom.
Godinu dana kasnije — bolovi u stomaku. Vanmaternična trudnoća. Izlilo se pola litre krvi u stomak. Prije toga liječnik kaže: “Imate samo jedan jajovod, jedan vam je slijepljen.” Sjetim se upale jajnika s 16 godina!
Pita: “Da li da pokušamo spasiti jajovod? Ipak imate troje djece.”
Ja kažem: “Spašavajte!”
Godinu dana kasnije rodi se naša Matea. Baš težak porod, ali prelijepo dijete. Moj muž ostaje kod kuće čuvati djecu, ja nakon tri mjeseca na posao.
Ali ja još uvijek želim dalje.
I onda — osma trudnoća!
Beba premala, ne razvija se. Stalne kontrole. Mi bebu ne damo! Kažemo: “Čujte, imamo četvero zdrave djece, kod nas ima mjesta i za jedno bolesno dijete.”
Carski rez, pripremljen inkubator, mala odjeća, beba bi trebala imati oko kilo i pol… Doktorica napravi mali rez i viče: “Ne mogu izvaditi bebu!”
Reže dalje, svi trče okolo, zaboravili da ih čujem i vidim!
Doktorica viče: “Pa što je ovo?! Što je ovo?!”
I izvadi bebu koja vrišti — izvadi Katarinu od 3 i pol kile!
Zdravo, debelo dijete!
Tu sam radila, poznaju me. Plače babica, plače ta trudna doktorica.
Eto, petero divne i pametne djece, najbolji učenici, puna kuća smijeha i radosti. Bolesti nas nisu štedjele — ni muža, ni mene, ni djecu. Svjedočanstvo o našoj Ani sam već pisala. Sada imaju između 28 i pol i 37 i pol godina. Divni ljudi! Dobrog srca i velike duše!
Muž ih je čuvao, ja napravila nevjerojatnu karijeru — jedna sam od najvećih stručnjaka na području transplantacijske medicine. Djeca završila super školovanje i žive jako dobro. Ana je i dalje bolesna, ali moj vitez, nadarena umjetnica — baš takva kakva jest, meni ne treba drugačija Ana.
Svi borci poput mame i tate.
I imamo malog unuka od dvije godine i dvije unučice koje smo prihvatili kao da su naše.
Majke, ne bojte se djece. Ne bojte se života!
Mi sada skitamo po svijetu, uživamo u svemu što nam je darovano. Beskrajno smo zahvalni dragom Bogu za svaki dan koji nam je darovao.
Muž je trebao umrijeti 1996. na operaciji srca — godinama je između života i smrti, i uvijek mi ga dragi Bog vrati.
Nedavno mi kaže Katarina: “Mama, hvala ti što si me rodila. Ipak sam ja peto dijete!”
A ja joj kažem: “Mazo moja, zamisli… meni bi cijelog života nešto nedostajalo, a ja ne bih znala — da si to ti!”
Ljubav pobijedi sve!!!
(Kata Sunić-Augustinović)
34. SVJEDOČANSTVO MAJKE KOJA JE RODILA U 26. TJEDNU ❤️
14.5.2022.
Čitam u zadnje vrijeme razne priče pa eto, i ja bih željela svoju priču podijeliti da je drugi pročitaju.
Možda nekoj neodlučnoj i uplašenoj majci pomogne da izabere život — koji nije slučajno tu.
Bog ga je izabrao i najbolje je vjerovati Mu i staviti sve u Njegove ruke.
Imam pet djece.
Zadnja trudnoća bila je u savršenom redu… do 25. tjedna.
Sjećam se da me užasno zaboljela glava. Završila sam u bolnici.
Odmah kontrola bebe.
Nešto nije u redu.
Počeo je porod. Pokušali su ga zaustaviti, ali nisu uspjeli. Samo su ga jednu noć odgodili.
Molila sam Boga da bude sve u redu s bebom.
Rodio se naš najmlađi sin — 1250 g.
Činilo mi se kao da je sav providan.
Samo sam ga nakratko zagrlila i plakala. Nisam znala hoću li ga više ikada vidjeti živog.
Odmah su ga prebacili u specijalnu bolnicu za prijevremeno rođenu djecu.
Sutradan sam i ja otišla za njim.
Uradili su mu sve snimke poslije par dana i rekli da im nije jasno što je siva mrlja u njegovom mozgu, te da to moraju još ispitati.
Ja sam gledala svog malog heroja kako se bori za život. Svaki dan sam sjedila pored njega i samo molila dragoga Boga da nam pomogne.
Pozvali su glavnog specijalista iz jedne velike bolnice za prijevremeno rođenu djecu i on je pregledao moju malu mrvicu.
Nikad neću zaboraviti taj razgovor.
Čekam i strepim što će reći.
Svjesna sam da je moj maleni sin rođen sa samo 25 tjedana i 4 dana, da će vrlo vjerojatno imati mnogo zdravstvenih problema, da ta siva mrlja u mozgu ne može biti ništa dobro…
A on mi je samo rekao da trebam biti zahvalna Bogu jer je sve u redu sa našim sinom i da je veliki borac.
Rekao je da ta mrlja nije ništa opasno.
Rekao je i da je ona strana mozga zadužena za učenje mnogo više razvijena kod njega nego kod druge djece, te da se ne iznenadim ako jednog dana bude neki svjetski naučnik ili tako nešto.
Ali da nikada ne očekujem da bude dobar u sportu — taj dio je bio dosta manji nego kod druge djece.
Ja nisam znala što čujem.
Trebalo mi je vremena da sve te divne vijesti dopru do mene.
Toliko sam bila sretna.
Samo sam molila Boga da moja mala mrvica bude dobro.
Dva mjeseca poslije rođenja izašla sam iz bolnice sa zdravom bebom.
Bilo je to prije skoro 18 godina.
Idući mjesec moj sin završava srednju školu i puni 18 godina.
On se borio i izabrao život.
Tko mu je što mogao kad je Stvoritelj bio uz njega?
Majko, pusti nerođeno čedo da bira.
Ono raste i razvija se — znači bira život.
Ako ubiješ taj život, majko, s njim ćeš ubiti i sebe.
Vjeruj dragome Bogu, majko.
Ne daj to najsvetije u tebi.
[Anonimna pratiteljica stranice “Pravo na Život”]
33. SVJEDOČANSTVO — REAKCIJA JEDNE MAJKE NA PISMO MIRELE ČAVAJDE SINU KOJEG NAMJERAVA POBACITI ❤️
14.5.2022.
Dok nije objavila pismo svom sinu Grgi, uistinu sam imala puno razumijevanja za njezinu bol i strah. Koliko je majki koje se svakodnevno žrtvuju, i to godinama, za svoju bolesnu djecu, te moraju zanemariti ostalu djecu i muža.
Mi nismo dozvolili da isključe mašine našoj kćeri samo zato da i njezina i naša patnja prestanu. Čak i kada su svi organi otkazali i mozak bio teško oštećen. Mi smo molili: “Neka bude volja Tvoja”, ali ako je ikako moguće — vrati nam naše dijete.
I ona preživi: srce koje je od bezbrojnih reanimacija bilo kao balon, jetra komad blata, bubrezi bez ikakve funkcije, infarkt crijeva… da sve ne nabrajam. I nakon bolesničkog pomazanja, organ po organ ponovno polako radi.
I onda nam kažu: “Da, stvarno se oporavlja, ali znate… mozak je toliko puta ostao bez kisika… bit će biljka.”
Mi kažemo: “Znamo.”
Ostanemo sami, a ja kažem mužu, koji je od početka ove kalvarije bio pred srčanim udarom: “Moj Bog koji joj je obnovio srce, pluća, jetru, bubrege… ma daj molim te, što je za Njega jedan mozak!”
Naša kćerka se nakon 14 dana probudi iz kome. A par dana poslije opet ode u školu.
Zato ne mogu shvatiti da jedna majka ne pokuša sve prije nego što se preda! I nas je čekalo četvero djece kod kuće! A još učiniti nešto protiv života i protiv zdrave pameti — ne, to ne mogu ni shvatiti ni prihvatiti. Kakva sebičnost i kakav ljudski jad i bijeda.
Jadni mali Grga… baš mi je žao što si takav teret 😭😭😭
Kata Sunić-Augustinović
(Moje mišljenje možete objaviti i sa imenom. Napisala sam ga, u stvari, kao komentar, ali mislim da trebam svjedočiti za Istinu.)
32. SVJEDOČANSTVO MAJKE KOJOJ JE SVAKODNEVNA MOLITVA S MUŽEM SPASILA BEBU ❤️
11.5.2022.
Pozdrav, htjela bih i ja podijeliti svoje svjedočanstvo. Htjeli smo dijete, ali nije nam išlo. Napravila sam pretrage i rečeno mi je da ću s teškoćom ostati trudna, te da, ako i ostanem, postoji mogućnost prijevremenog poroda i neizvjesna budućnost za dijete. Izgubila sam nadu.
Nedugo zatim ostala sam trudna, ali nažalost plod se nije formirao. Tek tada sam pomislila da je sve gotovo. Od prijateljice sam dobila molitvu s prahom Djevice iz spilje od mlijeka u Jeruzalemu. Moj muž i ja smo molili svih devet mjeseci.
Trudnoća je bila uredna, porod također. Dijete je rođeno u 40. tjednu i 4 dana, bez ikakvih znakova prijevremenog poroda. Danas je naš sin star godinu i šest mjeseci i ne postoji veća sreća od ove.
Moja doktorica se čudila mojoj trudnoći jer nalazi nisu ukazivali na ovakav ishod. Rekla mi je da ovo gledam kao nešto posebno. Ja sam znala da je to moje malo čudo – jer kada sam počela moliti, bila sam uvjerena da će sve biti u redu i da će Bog i Majka Božja pomoći. Svaki dan molim krunicu da mi čuvaju mog sina.
[Anonimna pratiteljica stranice “Pravo na Život”]
31. SVJEDOČANSTVO MAJKE KOJA SE ZAVJETOVALA KRALJICI MIRA ❤️
11.5.2022.
Svjedočenje: prva trudnoća, sve u redu do 32. tjedna! Na redovitom ultrazvuk pregledu dr. mi govori da bebi ne rade bubrezi i da će se roditi s teškom malformacijom lica… šok, tuga, nevjerica. Idem kod ostalih pet doktora koji mi svi potvrđuju kao doktor koji mi vodi trudnoću! Idemo ja i muž u Međugorje, molimo, molimo, zavjetujemo se našoj Majci.
Doktor mi predlaže carski rez kako da ne mučimo (takvu bebu)… govori: “Nek se sad rodi, nećemo je ubiti.” Te riječi su me skamenile!
Idem plačući na carski i kad sam se probudila, nisam htjela da mi donesu bebu dok se malo ne pripremim da je ugledam. Sestre su u šoku da im se to nije dogodilo, da majka neće pogledati bebu, i donesu mi bebu živu, potpuno zdravu, sa 4600 g!
30. SVJEDOČANSTVO VJERE U TRUDNOĆI ❤️
11.5.2022.
Htjela bih u što kraćim crtama ispričati svoju priču, koliko je to moguće. Prva trudnoća, tijekom trudnoće svaki pregled bio je uredan, do momenta poroda, kad je moj maleni hitno prebačen na intenzivnu njegu. Nedugo nakon toga saznajemo za jedan opasni virus koji mu je uništavao mozak tijekom cijele trudnoće, i rekli su nam da će, ako preživi, biti kao biljka.
Vrlo ubrzo je zanijeto svim dijagnozama, iako ih i sad ima desetak, i svima nam je dokazao postojanost Boga i vjere, i ljepotu života upravo u njegovim očima, iako ne može skoro ništa što njegovi vršnjaci mogu. Mnogi doktori su mi govorili: “Pa da se bar ovo vidjelo u trudnoći… mogli ste napraviti i prekinuti ju,” kad sam prvi put to čula, nezaustavljivo sam viknula: nikad!
Jer upravo taj moj anđeo, dar s visina i nebesa, iako je za neke simbol slabosti i bolesti, za nas i sve ljude oko njega je simbol života. I koliko je samo on života promijenio oko sebe, to niti jedna “zdrava” osoba ne umije. O Bože, ako si mi ga dao da moj sin dovede sve te silne ljude do Tebe, da moj sin mijenja kamena srca drugih, hvala ti što si mi dao takvu privilegiju. ❤
Nedugo nakon svega toga Bog mi je podario još jedan život, i i dalje su bile boljke sa svih strana u koje rizik ulazim jer taj virus i dalje kruži u meni, kao neki virus… ali kružila je i vjera i neopisivi mir i pouzdanje u Njega. ❤ Došao je još jedan braco, potpuno zdrav. 🙂
[Anonimna pratiteljica stranice “Pravo na Život”]
29. SVJEDOČANSTVO KAKO JE MOLITVA SAČUVALA ZAČETO DIJETE ❤️
11.5.2022.
Pozdrav… Dakle, ovako… 2016. godine, nakon mog prvog putovanja u Međugorje, vratim se kući u večernjim satima. Tijekom presvlačenja primijetim neke točkice (osip) – bila sam tada trudna mjesec dana.
Sutradan zovem doktoricu, ginekologicu, potvrđuju mi da sam dobila varicele. Zamislite, varicele dobila u 28. godini, i to još u trudnoći. I tu počinje moja agonija… Moja ginekologica, tjerajući “strah u kosti”, savjetuje da abortiram, jer to je ionako tek sami početak trudnoće. Nema stvari kojom me nije prepala kad je nabrajala što bi sve moglo biti s mojom bebom – teški stres, danima…
Kaže ona meni: “Evo, ja bih vas poslala i infektologu za njegovo mišljenje… ajde.” U sebi se nadam, možda mi taj susret olakša, možda me čovjek smiri… ali ne! Tek tada sam potpuno potonula u mislima. Kaže on meni: “Gospođo, nitko Vam ne može garantirati da će dijete biti zdravo. Mogu li Vam dati savjet?” “Možete,” kazem.
I tu on meni kaže: “Imao sam jednu prijateljicu koja je isto tako kao vi dobila varicele u 5. tjednu trudnoće, savjetovao sam joj da abortira, što je ona i učinila.” Ja se nakon njegove rečenice ustanem i potpuno blijeda odlazim kući, plačući, naravno. Razgovaram s mužem, ne znamo što bismo (gledajući sada, ljuta sam na sebe što sam se ikada usudila pomisliti na abortus i razmišljati o tome, od silnih strahova sa dijagnozama, drugačije tada nisam vidjela).
Uz pomoć nekoliko meni dragih ljudi, koji su molili za mene, za bebu, za pozitivan ishod, odlučim zadržati trudnoću. Uzmem krunicu u ruke i počnem moliti… svaki dan, do dan danas, dok sam živa molit ću. Jer, Bogu na hvalu i slavu, naše dijete se rodilo… rodio se živ i zdrav. 💓 Slava Bogu i blagoslov svima. 🙏
[Anonimna pratiteljica stranice “Pravo na Život”]
28. SVJEDOČANSTVO MAJKE KOJA JE PRETRPJELA NASILJE ❤️
11.5.2022.
Ako može anonimno, želim i ja ispričati svoju priču. Udala sam se mlada, sa 17 godina, muž je počeo biti jako nasilan već nakon 2 mjeseca. Iz straha i zbog njegovih prijetnji ostajem s njim. Rodila sam prvo dijete nakon 3 godine. Tad počinje još gore maltretiranje. Počinje se i drogirati, piti.
Jednom prilikom u takvom stanju tjera me na odnos koji ja nisam željela, koji je bio jako nasilan – za mene je to bilo silovanje. Mjesec poslije saznajem da sam trudna. Uz pomoć jedne osobe iz njegove obitelji uspijem otići, pobjeći. Moj otac je tek tad saznao što sam prolazila i, hvala Bogu, dobivam podršku od njega.
Okolo svi su govorili da trebam pobaciti, ja nisam željela. Tata je i dalje bio uz mene i na tom mu hvala neizmjerno.
Nego da skratim: meni je moja beba, moja kćer, bila svjetlo na kraju tunela. Nisam se predala jer sam znala da moram zbog nje izdržati, da bi ona bila dobro. I sin koji je bio mali. Ne kajem se zbog odluke ni sekunde.
27. SVJEDOČANSTVO MAJKE KOJA JE ODBILA ABORTUS ❤️
11.5.2022.
Hvaljen Isus i Marija.
Evo i moje priče, probat ću ukratko iako bih mogla dva dana pisati.
Nakon 6 godina sam ostala trudna, nakon što smo ja i muž molili 30 dana sv. Josipu.
Prvi pregled – sve u redu, srce kuca. Drugi pregled – poznati splitski privatni ginekolog kaže da nešto nije u redu, da beba ima neku deformaciju na trbuhu. Šok i veliki stres. Dr. me šalje da napravim kod njega NIFTY test i, hvala Bogu, nalaz dolazi – nosim zdravu curicu, znači genetske anomalije isključene.
Opet dođem na pregled i opet se vidi rupa na trbuhu. Dr. kaže da imam pravo na abortus.
Odem od njega ljuta i tužna, misleći: “Odakle ti pravo da mi to uopće spominješ?”
Muž dođe do doktora u Petrovoj bolnici, pošaljemo mu nalaze i doktor mi napiše u poruci: “Sve će biti u redu, dođite kod mene na pregled.” I tako odemo za Zagreb. Dr. me pregleda i kaže: “Želudac nije srastao gdje treba, nego je ostao u vrećici na trbuhu. Ne bojte se, sve će biti u redu, imat ćemo dogovoreni carski rez i nakon toga dogovoreni zahvat za bebu.”
I ja sam znala da će biti sve u redu, vjerovala sam da je moja curica izmoljena i da će Bog dati da prođe sve u redu.
Cijelu trudnoću mirovanje i još milijun stvari koje sam i zaboravila: kušnje, strahovi, napadi panike, ali uz molitvu svaki strah je izbrisan.
Molila bih najmanje 5 krunica na dan i svaki dan slušala svetu misu.
Oko 33. tjedna sam ušla u bolnicu jer su se bojali da ću imati i prijevremeni porod jer imam razvijenu samo jednu stranu maternice.
Treba je bilo što duže izdržati da beba bude veća.
3.1., oko 11 sati navečer, pukne vodenjak i ja, nikad mirnija, kažem: “Bože, sve u Tvoje ruke.”
4.1., u 02:06, dolazi na svijet moja Emanuela.
Čula sam kako plače i odmah su je odnijeli od mene, nisam je ni poljubila. Prebačena je na rebro, operirana nakon nekoliko dana. Nakon operacije sve ide bolje nego što su dr. rekli.
Čak mi je jedna dr. rekla da će imati dugo veliku izbočinu na trbuhu.
Ali ne, moja Emanuela ima samo mali ožiljak i ništa više. Ona je sada predivna, vesela curica koja ima godinu i 4 mjeseca.
Ona je moja molitva, moj život i moj ostvareni san. Jedino vjera i molitva čine čuda. Bog je svemoguć, hvala Mu na mojoj kćerkici!
26. SVJEDOČANSTVO MAJKE KOJA JE SRETNO RODILA UZ ZAGOVOR NEBESKE MAJKE ❤️
11.5.2022.
Moje svjedočanstvo – začela uz zagovor Nebeske Majke. Održavana teška trudnoća, spavanje 2 sata u 24 sata, porod težak, završen carskim rezom, tek probuđena iz anestezije, doktorica kaže: “Ni slučajno druga trudnoća,” a napominjem da sam drugi put tada već rezana po istom mjestu.
Nakon 3,5 g ponovna trudnoća uz ohrabrenje moga doktora, ponovno teška i ista kao s prvim djetetom. Planiran carski zbog godina, i hvala Bogu, jer je beba na ultrazvuku pred porod bila u redu.
Ali poslije carskog dolazi mi pedijatrica i veli: Božje čudo se dogodilo, jer je beba imala dva puta omotanu pupčanu vrpcu oko vrata – valjda tu noć pred carski, jer sam osjetila da se jako miče.
Do posljednjeg trenutka sam se molila i sa prvim i drugim porodom jedinoj nam zaštitnici, zavjetnom molitvom i dan danas molim. Žene drage, molite i čuda se dogode. Hvala Majko! Dok živim i dišem, ja ću svjedočiti i moliti. Amen, aleluja!
25. SVJEDOČANSTVO MAJKE KOJU LIJEČNICI NISU MOGLI UPLAŠITI ❤️
10.5.2022.
Sa 24 godine ostanem trudna i našoj sreći nije bilo kraja. Trudnoća nije išla kako treba i doktor mi kaže da beba neće biti dobro. U 17. tjednu dobijem trudove i, nažalost, beba nije uspjela preživjeti. To je bilo užasno razdoblje, ali toliko sam htjela bebu. Nakon godinu dana opet ostanem trudna i opet isto – u 12. tjednu odem na kontrolu, dr. saopći da bebi srce ne kuca. Opet isto – kiretaža, užasno razdoblje, da sam se pomirila da neću imati normalnu trudnoću nikad i da neću moći prenijeti trudnoću do kraja.
Nakon 2 godine ostanem opet trudna. Uredna trudnoća do 15. tjedna. Odem na ultrazvuk, doktor kaže beba nije dobro, ima problem s glavom, kaže: “Odi doma, razgovaraj s mužem, odlučite što ćete.” Ja sam rekla: “Ne trebam ja pričat s nikim jer bebi kuca srce, to mi je dovoljno.” I svaki tjedan ultrazvuk – jedan kaže nije dobro, drugi dr. kaže sve u redu. Naravno, i doguramo do 33. tjedna trudnoće. Na kontroli jedan kaže da ima zastoj u razvoju bebe i da smo se trebali odlučiti na početku riješiti se bebe. Ja poludjela, skoro razbila sve tamo. Meni je glavno da mojoj bebi kuca srce. Za ostalo, što Bog odluči, Njegova je volja.
I u 37. tjednu rodi se moja curica – zdrava, glava u redu, malecka moja, 2240 g i 48 cm. Sada živahna 6‑godišnjakinja koja ove godine treba početi u školu. Hvala Bogu. Sa četvrtom trudnoćom sve od početka do kraja bez stresa i problema. I ja uvijek kažem: ja sam mama 4 anđela – 2 na nebu, 2 na zemlji sa mnom. I rekla sam kćeri: “Imaš ti jednog bracu i seku gore koji tebe i bracu čuvaju dolje.”
Oprostite na dužem postu. Nikad ne odustajte od Božje volje. Kako On naredi, tako će i biti. Hvala.
24. SVJEDOČANSTVO MAJKE KOJU SU PLAŠILI DIJAGNOZOM BEBE ❤️
10.5.2022.
Bog, molit ću vas da objavite, ali anonimno. Naime, rodila sam sina prije godinu dana. Trudnoća je bila visokorizična i zbog godina i zbog krvarenja zbog kojeg sam pila Duphaston. Meni je doktorica pri pregledu pitala jesam li radila NIFTY test koji pokazuje hoće li dijete imati kakve anomalije. Ja sam naravno odbila jer sam vjerovala da je moje dijete dobro i zdravo. Nisam dala nikakve testove raditi iako su mi govorili da će imati od Downovog sindroma pa do toliko teških dijagnoza da nisam htjela ni slušati. Nisam htjela ići ni na prekid trudnoće jer sam vjerovala da će se moj sin roditi živ i zdrav.
I došao je taj dan, 15.5. Rođen je moj anđelak u 37. tjednu sa 3210 g i dugačak 52 cm, carskim rezom, s djelomičnom cerebralnom desne rukice i displazijom lijevog kuka. Ali bila sam uporna i borila se skupa s njim. Evo, sad će moj sin slaviti 1. rođendan i zdrav je dječak na kojem se ni ne primijeti da je imao poteškoće. ❤❤💙💙
[Anonimna pratiteljica stranice “Pravo na Život”]
23. SVJEDOČANSTVO MAJKE KOJOJ SU PROGNOZIRALI BEBU S TEŠKOĆAMA U RAZVOJU
10.5.2022.
Pozdrav svima… Evo i moje iskustvo u trudnoći…
Prva 4 mjeseca sam krvarila i doktori su mi govorili da pobacim jer “TO” ne može biti normalno… Kada su krvarenja prestala, govorili su da beba nema razvijene noge i da zaostaje u razvoju… Svaki dolazak na kontrolu bio je traumatičan i svaki put neizvjesnost i nove dijagnoze… Da ne govorim kako su me gledali i sprdali što sam odbila testiranja na sindrome.
Moj sin se rodio u 37. tjednu sa 2700 g i 48 cm. To je sada mališan od 3 i pol godine… Zdrav, nogice normalne… višlji od svojih vršnjaka… Rodila sam živo i zdravo dijete. ❣️
(anonimna pratiteljica stranice “Pravo na Život”)
22. SVJEDOČANSTVO MAJKE KOJA JE ODBILA ABORTUS ❤️
10.5.2022.
Sve su mame pisale pa ću i ja ispričat svoju… Prije 14 godina veza s dečkom je prekinuta čim je čuo za trudnoću. Htio je pobačaj, ja nisam htjela. Našla sam se pred zidom, bez novaca i krova nad glavom. Roditelji su mi pomogli, plaćali mi stan. Ali nije bilo dovoljno za hranu jer nisu mogli više. Ali nastaju problemi – u 10. tjednu kažu imam karcinom grlića maternice i da idem na pobačaj da me spase. Odbila sam i rekla: ako treba umrijet, skupa ćemo, ali do kraja. Nakon hrpe nalaza uspostavlja se da nemam karcinom.
Rađam prelijepu djevojčicu. Bila sam gladna i po kontenjeru rovarila i uzimala što ljudi bace. Sad imam veliku obitelj i još djece. Bogu hvala na svemu, velik je. 😇😇😇🙏🙏🙏🙏🙏
[anonimna pratiteljica stranice “Pravo na Život”]
21. SVJEDOČANSTVO SAMOHRANE MAJKE KOJA JE ODBILA ABORTUS
10.5.2022.
Potaknuta pričom drugih, i ja ću ispričati svoju, nadajući se da će možda dati snagu, želju i nadu nekoj budućoj mami koja je u nedoumici.
Nakon propalog braka iz kojeg imam sina, tad je imao 8 godina, ludo sam se zaljubila. Vjerovala sam da je ta ljubav obostrana, bar je tako izgledalo više na riječima nego na djelima, i dogodilo se da sam ostala trudna. Naravno, presretna sam bila jer sam to u sebi priželjkivala, oduševljena. Rekla sam njemu, a on mi je odgovorio kako mogu biti sretna, te da “koje dijete nam sad treba”, “što je u mojoj glavi” i niz drugih uvreda. Bila sam slomljena i trebalo mi je par dana da dođem k sebi. Skupila sam sina, bili smo u podstanarima i vratila se majci, koja je bila oduševljena… ili barem nekako prihvatila situaciju.
On je nestao iz našeg života do šestog mjeseca trudnoće, tada se pojavio plačući, klečeći, moleći da mu oprostim, da je pogriješio, da će se popraviti, još uvijek voleći ga i vjerujući mu. U želji za domom i obitelji oprostila sam mu. Dolazio je svaki dan vidjeti me, rodio se naš sin, ali on je i dalje ostajao na svojim dolascima i obećanjima da će pronaći stan i da ćemo živjeti skupa. Čekala sam i čekala.
Kad je sin imao šest mjeseci, opet sam ostala trudna. Šok, nevjerica, strah s moje strane – strah zbog mame, strah njegove reakcije, strah svega. Odmah sam nazvala njega i rekla. Prva njegova riječ bila je: “Vidi u kojoj poliklinici obavljaju abortus i riješi to.” Rekao mi je da sam luda i bolesna ako mislim roditi dijete. Gledala sam sina od šest mjeseci i rekla: “Evo, hajde, ubij ga.” Ali on je ustrajao u svom. Tad sam znala da je kraj i što trebam učiniti. Moji su to prihvatili, ajme, ali prihvatili su.
Teško mi je bilo – sin školarac, jedna beba, ja trudna, srušen život, mislila sam da ako se ovo dijete rodi, teško da će biti zdravo. U osmom mjesecu gospodin došao da mi kaže da ima svoj život i ženu koju voli i da mu ne smetam u životu. Tim riječima, ne mareći za dijete u meni, za dijete koje sam držala u rukama, iako sam znala da je gotovo, slomila me. Danima nisam jela, samo sam plakala. Utjehu sam našla u molitvi, molila sam devetnicu Sv. Riti da se moja beba rodi zdrava i da mi da snagu.
Došlo je i to vrijeme poroda. Moja cura se rodila živa i zdrava, zove se Rita. Živim sa svoja tri anđela – sretna, mirna, ispunjena tolikom ljubavlju. Nitko ne može pružiti ono što osjećam. Ima teškoća, ali kad ih pogledam i kad me zagrle, sve prođe. Znam za što se borim i za što živim.
Mame, žene, cure – nikad ne odustajte od svoje djece, jer taj jedan milimetar koji je u vama, da samo znate koliko će vam smijeha i sreće donijeti u život, to nitko ne može oduzeti.
(anonimna pratiteljica stranice “Pravo na Život”)
20. SVJEDOČANSTVO MAJKE BOLESNOG DJETETA (HIDROPS)
10.5.2022.
Poštovanje. Imam potrebu iznijeti svoju priču koja je puna blagoslova, ali i tragedija. Ako nije problem – anonimno.
Ušla sam u vezu koja je na kraju završila tako da sam ostala sama s jednomjesečnim sinom. Dvije godine bila sam u potpunosti sama sa svojim malenim čudom. On je posebno dijete, dijete koje ima poteškoće. Nakon dvije godine samoće u naš život ulazi moj najbolji prijatelj iz djetinjstva i rodila se ljubav – ljubav s njegove strane prema mom djetetu i prema meni.
Nakon godinu dana odlučili smo da smo spremni na još jedno dijete i krenuli smo. Prvi spontani se dogodio s prvom trudnoćom i to nas je malo unazadilo, ali imali smo vjeru da će sljedeća trudnoća biti u redu. Bog nas je pogledao i nakon dvije godine smo uspjeli dobiti našeg anđela. Toliko željeno i voljeno dijete, predivno, savršeno. Stariji sin je toliko napredovao uz njega da smo svi bili u predivnom šoku. Pomagao je oko svog brata, mazio ga, gurao kolica i hvalio se svima kako on ima bracu.
Živjeli smo idiličan život, san svake obitelji… sve do jedne noći koja je naš život okrenula u veliku tugu i patnju. Naš sin je preminuo, iznenada i bez objašnjenja. Zaspao je u mojim rukama i tako je i umro. Bol koju nijedan roditelj ne može podnijeti. Stariji sin, jedini, pao je četiri stepenice unatrag zbog toga, postao je destruktivan prema sebi i okolini, a mi smo skupljali komadiće duše što nam je ostalo nakon svega.
Par tjedana nakon njegove smrti saznajem da sam trudna. Začela sam noć prije nego što je sin umro i muž i ja pomislimo: Bog je znao, sagledao je našu veliku tugu i poslao nam je nju. Malena je lijepo napredovala i koliko god sam bila u boli i tuzi, ona mi je davala snage za dalje.
Bližila nam se polovica trudnoće i tada saznajemo da je malena bolesna. Ja nisam znala ni kakve su to dijagnoze, niti da postoje, dok nisam čula od svog ginekologa: mama, odite hitno u bolnicu, malena ima hidrops.
Van sebe jurim u bolnicu i čekam pregled. Iz potpuno zdrave trudnoće dobivamo nalaze nespojive sa životom – hidrops preko abdomena, vrata i glave + cistični higrom na glavi. Prognoze: 2% da preživi trudnoću i da se rodi živa. Ako se rodi, bit će bolesna do kraja života, koji ne bi bio dug. Prvo što su mi rekli u bolnici: prekinite trudnoću jer ćete mučiti samo sebe. Moj odgovor je bio: dok god njoj srce radi, ja ću ju nositi pod svojim, i ne spominjite mi to više.
Molili smo se svaki dan i nadali da će sve biti u redu. Doktori nisu odustajali s nagovorima jer bih mogla dobiti sepsu ako malena umre u meni – i dalje nisam dozvoljavala spomen prekida trudnoće.
Malena je dva tjedna nakon tog pregleda umrla u meni, ispod mog srca, u toplini i osjećaju moje ljubavi prema njoj. Nosila sam ju 11 dana mrtvu u sebi i mrtvu donijela na svijet, onako malenu, ali predivnu.
Unatoč tome nisam izgubila vjeru, ni muž ni ja. I dalje vjerujemo da smo napravili ispravno i najbolje za svoju djecu i da će jednog dana biti sve kako bi trebalo biti.
Prošli smo i prolazimo najgoru bol i zato ne razumijem nikoga tko podržava ubojstvo djeteta zato što je bolesno, zato što neće dugo živjeti. Molim Boga svaki dan za malenog Grgu i njegovo pravo da udahne ovaj život i doživi osjećaj ljubavi svoje majke i oca.
[anonimna pratiteljica stranice “Pravo na Život”]
19. SVJEDOČANSTVO MAJKE KOJOJ SU LIJEČNICI REKLI DA NOSI DIJETE S HIDROCEFALUSOM
10.5.2022.
Poštovanje svima! Moja priča s trudnoćom, četvrtom po redu, kreće ovako. Sve je bilo na svim pregledima u redu. U šestom mjesecu trudnoće doktorica mi je rekla da su djetetu proširene lateralne komore u mozgu. I okreće se prema meni i onako s visoka kaže: vi očito ne znate šta to znači. Još nakon 13 godina se sjetim tih njenih riječi.
I onda mi je rekla da će se dijete roditi s vodenom glavom, tj. hidrocefalus, i da će čim ga rodim dijete ići na operaciju ugrađivanja pumpice. I kao: gospođo, sad vam je kasno da abortirate.
Šok, nevjerica, suze, noćima nisam spavala, i jedan dan kažem mužu: vodi me u Međugorje. Dolje sam našla jednog svećenika koji se molio skupa sa mnom. Nakon molitve sam bolje spavala i bila mirnija.
Rodila sam zdravo dijete koje je prohodalo sa 11 mjeseci. Rano je počelo pričati, čitati i pisati. Odličan je učenik i divno dijete, Bogu hvala.
[anonimna pratiteljica stranice “Pravo na Život”]
18. SVJEDOČANSTVO JOŠ JEDNE SAMOHRANE MAJKE
10.5.2022.
Moja priča počinje 2019. god.
Ostala sam trudna sa dečkom koji je krio puno stvari od mene. Bili smo u vezi pola godine… Divno je bilo do tog trenutka kada sam mu rekla da sam trudna.
Molio me na abortus, dao mi novac… I ja sam otišla znajući da to neću napraviti… Znajući da ubijam dijete, bez obzira što će neki reći da je to fetus, to je dijete…
Naravno, svi dr., kod kojih sam bila (zbog njega sam bila kod više njih, jer se on nadao da će mi to netko napraviti), i svi su rekli: neka dijete, nemojte… Ja sam se svaki put nasmijala i rekla da je to očeva želja, ne moja.
Jedan me pitao: dali imam oca, majku, sestre i braću… Ispričala sam mu koga imam sve, kaže: eto, nećete biti sami… Otac kao kolac… Ni prvi ni zadnji… Tu sam bila 1000000% sigurna da će meni i mojoj bebi biti puno bolje bez oca i da mu nikada neće zafaliti ljubavi, pažnje, maženja itd…
Hvala doktorima i mojoj vjeri u Boga koja me držala tokom trudnoće… Bila sam sigurna da će sve biti uredu… I zbilja je.
Ja danas imam dječaka savršenog, ništa, ali baš ništa nam ne fali…
Otac je otišao svojim putem i neka je…. Ne fali nam niti ga trebamo… Ja mu želim sve najljepše u životu…
Eto i moja kratka ispovijest 😇
Najsretnija samohrana mama ❤️❤️❤️❤️
Anon molim ❤️😇
(anonimna pratiteljica stranice “Pravo na Život”)
17. SVJEDOČANSTVO SAMOHRANE MAJKE KOJA JE ODBILA ABORTIRATI
10.5.2022.
37 g. imam… majka 2 djece, sada u 7. mj. trudnoće. SAMOHRANA MAJKA VEĆ 17 g. Naša priča ide ovako.
Sa 17 g. iskoristio me čovjek koji je mogao biti moj otac… upoznala sam ga s 16 g., nisam znala o životu ništa… Sa 19 sam ostala trudna… svi su rekli: abortiraj.
Čula sam srce na ekranu, vidjela bebu… zdravu. Odlučila sam je roditi…
Otac djeteta – užasna osoba, kriminalac… počinje strah za život i mene i djeteta… odlazim u sigurnu kuću i tu započinje naša borba koja traje 17 godina… Moja kćer dobra je, pametna i nadam se da će biti uspješna… neće prolaziti život kakav sam ja prošla…
Kad sam napunila 33 g. saznala sam da sam opet trudna… opet su govorili: napravi abortus… Otac djeteta prijetio je da će me zgaziti autom ako ostavim dijete… Dijete se rodilo, moja prekrasna curica VITA… da, život moj… Svatko ima pravo na život… dijete koje mijenja svakog tko je pored nje i 5 minuta… Nitko me nije pitao želim li svoju djecu… Naposljetku, napuštena od svih, odlučila sam hrabro ići dalje sa svojim princezama…
Često me osuđuju: “Sama si s djecom…” Zar ja imam pravo nekome oduzeti život?
Sad sam trudna 3. put… s muškarcem koji se pravio da razumije što su mi učinili muškarci prije njega… napravio je identičnu stvar… nestao… Čekam da se još jedna djevojčica rodi… da prođe porod u redu i da što prije zaboravim stvari koje su mi učinili njihovi očevi… Ali smatram da ne postoji ono što MAJKA ne može učiniti za svoju djecu.
[anonimna pratiteljica stranice “Pravo na Život”]
16. SVJEDOČANSTVO MAJKE KOJA JE ODBILA ABORTUS
10.5.2022.
01.04.2021. počinje naša tužna priča…
Na redovnom pregledu u 15. nedjelji trudnoće doktor je ustanovio da beba ima anomalije. Zadržali su me u bolnici, iako je do tada svaka kontrola bila uredna i trudnoća je tekla sasvim normalno. Istog dana kad su me zadržali, savjetovali su mi da izvršim abortus. Nisam pristala na to.
U 00:00 dolaze i daju mi injekciju. Nakon par minuta počinju bolovi. Nisam ni znala što se događa niti što su mi dali… U 02:15 počinje porod na krevetu, a nitko ne dolazi. Dižem se nekako i pogledam pod plahtu – tu je moja beba… moj plod… moj život.
Nitko mi ništa nije objasnio sve do jutra. Ujutro dolaze doktori i kažu da su to učinili “da bi mene spasili brige i svega oko bolesnog djeteta”. Iako oni već služe svoju kaznu, meni to ništa ne znači, jer mog anđela više nema…
Stop abortusu – svi imaju PRAVO NA ŽIVOT.
[anonimna pratiteljica stranice “Pravo na Život”]
15. SVJEDOČANSTVO MAJKE KOJOJ SU REKLI DA NOSI BEBU SA SINDROMOM ❤️
10.5.2022.
Pozdrav svima, evo i moje svjedočanstvo. Ovako počinje moja priča: sa 20 godina ostala sam trudna, bila sam sretna. Sa 8. tjednom sam saznala da srce kuca i da je sve super sa trudnoćom. Dolazimo do 11. tjedna, gdje su mi radili onaj neki test na Downov sindrom, i nakon dva tjedna došli su nalazi i rekli da je moja beba bolesna, da boluje od Downovog i Edwardsovog sindroma, i rekli su mi u 17. tjednu da napravim abortus, da će se moja beba roditi bolesna i da će umrijeti čim se rodi ili će živjeti mjesec dana i umrijeti 😟.
Al nisam ih poslušala. Stalno su me slali na ultrazvuk i preglede i predlagali mi isto, ali slušala sam svoje srce koje mi je govorilo da je s mojom bebom sve u redu. U 33. tjednu radili su mi 4D ultrazvuk i tu se vidjelo da je moja beba potpuno zdrava, ali drugi doktori nisu željeli u to vjerovati. Al nisam marila za njih, već za svoju bebu.
Moj sin se rodio u 38. tjednu trudnoće, potpuno zdrav. Evo, sad je već veliki dečko od 15 godina, i jako je pametan i predivan… Vrijedilo se boriti za život tog divnog stvorenja.
LP svima iz Slavonije ♥️
[anonimna pratiteljica stranice “Pravo na Život”]
14. SVJEDOČANSTVO MAJKE KOJOJ SU PROGNOZIRALI BEBU S TEŠKOĆAMA U RAZVOJU ❤️
10.5.2022.
Pozdrav svima… Evo i moje iskustvo u trudnoći…
Prva 4 mjeseca sam krvarila i doktori su mi govorili da pobacim jer “TO” ne može biti normalno… Kada su mi krvarenja prestala, govorili su da beba nema razvijene noge i da zaostaje u razvoju… Svaki dolazak na kontrolu bio je traumatičan, svaki put pun neizvjesnosti i nove dijagnoze… Da ne govorim kako su me gledali i sprdali što sam odbila testiranja na sindrome.
Moj sin se rodio u 37. tjednu, sa 2700 g i 48 cm dug… To je sada malac od 3 i pol godine… Zdrav, nogice normalne, viši od svojih vršnjaka… Rodila sam živo i zdravo dijete ❣️
13. SVJEDOČANSTVO MAJKE KOJOJ SU REKLI DA BEBA NEMA MOZAK
9.5.2022.
Dobro večer, ako može, molim vas anonimno.
Evo, naša priča kreće. Pokušat ću skratiti. Ja ostajem trudna – četvrta trudnoća. Ja i muž presretni, četvrta naša sreća stiže do 26. tjedna. Dolazim na redovnu kontrolu, kaže meni moja doktorica: “Ne vidim nikako mozak u bebe.” Pa ja: “Kako? Jel to moguće?” A već troje djece imam, HVALA BOGU. Ona se mučila i mučila, ali mozga nema. Da napomenem, trudnoća je vođena u Njemačkoj.
E sad, ja sam na početku trudnoće odbila sve one testove što daju rezultat hoće li beba biti zdrava. Ona me šalje kući i da dođem za tjedan dana. Prođe tjedan dana, ja na kontrolu – nema, opet ista stvar. Ali nekim čudom, ja nemam strah. Ubjeđena sam da je moja beba zdrava. Svi oko mene plaču, moji najbliži, ali ja sam ubjeđena da je beba zdrava.
Šalje ona mene na prenatalni pregled, isto se radi ultrazvukom jer je to veći stupanj trudnoće, i svi isto kažu. Sjedne mene doktorica kraj sebe i govori: “Ja znam koliko ti želiš ovu bebu, ali ja ne vidim nikako mozak i trebaš razmisliti što dalje.”
Ja joj odgovorim: “Kuca li mu srce?” Ona odgovara: “Da, ali nema mozga.”
Ja joj odgovaram: “Ja idem do kraja, ja osjetim njegove pokrete – on je zdrav.”
I tako ja i on čekamo termin, ali ja i dalje ubjeđena da je on zdrav. Bila sam mirna i spokojna jer sam sve predala u Božije ruke.
Predemo ja i on termin – 7 dana – i stižemo u bolnicu u noći. Rodi se moj JUNAK: 4550 g, dug 60 cm, živ i zdrav, bez ijedne mane, ocjena 10, i ima i veliki i mali mozak. On je moja SNAGA.
Nakon 40 dana idem na kontrolu kod doktorice svoje i njega povedem. Uslikala ga je i njegovu sliku dala izraditi i stavila u ordinaciju, te napisala: “KAD SVI ODUSTANU, TU JE MAJKA DA VJERUJE DO KRAJA.” ❤
[anonimna pratiteljica stranice “Pravo na Život”]
12. SVJEDOČANSTVO IZ PETROVE
9.5.2022.
Prije skoro 17 godina ležala sam u Petrovoj bolnici čuvajući trudnoću. Ja – 4. mjesec trudnoće, žena iz Šibenika, V. – 6. mjesec. Moja trudnoća protječe uredno, Bogu hvala.
V., nažalost, beba ima anomalije. Profesorica joj sugerira pobačaj jer beba neće preživjeti, a pitanje je hoće li trudnicu iznijeti do kraja. Dala joj je par dana da se odluči – ili pobačaj, ili kući.
I znate kako to biva, kad si kilometrima od kuće, onda su ti cimerice iz sobe velika potpora. V. je neodlučna. Što napraviti? Ima zdravu djevojčicu doma, a sad mora odlučiti o životu svog drugog djeteta. Svima nam je u sobi teško, a kako je tek njoj.
Pitam je: “Jel ti mogu ja reći svoje mišljenje?” Imam osjećaj kao da je čekala to pitanje. Kazem: “Draga V., molim te, izdrži do kraja trudnoće, nemoj dozvoliti da je ubiju. Beba je živa, osjetiš je, diše, miče se. Idi do kraja pa neka Bog dragi odluči.”
Odluka – ide do kraja. Neće napraviti pobačaj. V. otpustaju iz bolnice i ostaje u Zagrebu kod rodbine do kraja trudnoće. Četiri dana nakon otpusta V. dobiva trudove, dolazi u Petrovu, porođaju je. Dijete, nažalost, nije preživjelo, ali ga nije ona ubila, nije dala da drugi to učine.
Srećemo se drugi dan poroda i ona kaže: “Hvala Bogu što sam te poslušala.” Ja kažem: “Hvala Mu i slava. Bvb.”
[anonimna pratiteljica stranice “Pravo na Život”]
11. SVJEDOČANSTVO JEDNE MAJKE KOJA JE IZGUBILA BEBU
9.5.2022.
Ne mogu reći da podržavam ili da ne podržavam temu što da jedna majka učini u trudnoći opasnoj po njen i bebin život. Mogu samo jedno reći – svoje užasno osobno iskustvo.
Prije tri godine, moja prva trudnoća. Ja, mlada i neiskusna u svemu tome… Bila sam mnogo sretna što ću postati majka. Doktorica koja mi je vodila trudnoću, navodno i previše specijalizirana za to područje, u dvadesetoj sedmici trudnoće mi je u oči, mrtvo hladno, rekla da od toga nema ništa, da će moja beba umrijeti i da sam za to ja kriva. Mnogo raznih razloga je navela, a nijedan pravi – zašto moja beba ne raste, zašto mora umrijeti…
Borila sam se svim silama, išla na razne preglede čak van države, tješilo me sve, bebino srce kuca, što ona zna. Nažalost, u dvadeset sedmoj sedmici, nakon pregleda, ustanovi da imam previsok tlak, da više nije samo bebin život u pitanju, već i moj. Tek tada, navodno specijalizirana doktorica, me ostavi na promatranju prvo… da nije bilo nekog većeg iznad nje, ko zna što bi bilo.
Sjećam se velike strke sestara i pripremanja mene za salu, odmah podhitno… U tom šoku i svemu samo sam pomislila: “Bože, što će da bude s mojom bebom?!”
Nakon što sam se probudila, rekli su da je moja bebica još živa, da je u inkubatoru, ali da nisu sigurni da će se uspjeti izboriti… Mnogo sam plakala i pitala se gdje sam pogriješila, kako nisam mogla pomoći svom djetetu, pogotovo nakon što je umrlo nakon drugog dana života. Sva ta pitanja zbog doktorice koja je mene krivila.
Na kraju, nalaz s patologije je pokazao da je do toga došlo zbog ugrušaka na pupkovini, koje je doktorica morala primijetiti na pregledima i da odmah pokuša učiniti nešto. Nažalost, moram reći da u našem zdravstvu ima mnogo velikih propusta zbog natjecanja tko će imati više pacijenata, te onoga koji daje novce, na njega se bolje gleda.
Ja sam, mirne duše, nisam ja kriva za smrt svoga malenog anđela. Ja sam se borila koliko sam mogla, iako me srce boli i uvijek će biti napola prazno. Bog mi daje snagu za dalje. Prije pet mjeseci dao mi je i najveću radost – napokon sam osjetila sve ono što je gubitkom ostalo po strani, sve one osjećaje koji su bili probuđeni, napokon ih imam kome iskazivati…
Ne osuđujem nikoga, ali i ja smatram da je život život dok Bog ne odluči drugačije.
[anonimna pratiteljica stranice “Pravo na Život”]
10. SVJEDOČANSTVO JEDNE MAJKE BOLESNOG DJETETA
9.5.2022.
[Kongenitalna fuzija maksile i mandibule]
Ovo je naša priča.
Lorena je rođena 3.7.2017. godine carskim rezom.
Nakon poroda su doktori odmah uočili nešto čudno. Lorena nije mogla otvoriti usta. Na prvu su mislili, prilikom poroda, da su je ozlijedili i da je to nekakva oteklina. Nakon dan-dva poslije poroda napravili su snimke na kojima je uočeno da su Loreni srasle čeljusti. Tad počinje agonija… Hitno ju prebace iz Požege za Zagreb. Ja još ostajem u bolnici nakon carskog, ona je otišla bez mene. Za par dana, nakon što sam se “oporavila”, idem i ja kod nje u Zagreb. Nitko ništa ne zna, samo znamo da strogo mora na boku ležati i hranim ju svaka 3 sata, lagano, na sondu kroz 45 minuta… jer ako krene povraćati, ne znaju kako joj pomoći jer usta ne otvara.
Saznajem da je to jako, jako rijetka anomalija. Svega 24. slučaj u cijelom svijetu. Ta 24 slučaja su Afrika, Azija… U stručnoj literaturi nema pozitivnih ishoda te dijagnoze.
Lorena je do sada prošla 6 operacija, zdrava je i vesela djevojčica.
Da se njena dijagnoza vidjela na UZV, vjerojatno bi savjetovali pobačaj.
Hvala Bogu pa se nije vidjela. A mi nastavljamo rušiti granice i predrasude.
[anonimna pratiteljica stranice “Pravo na Život”]
9. SVJEDOČANSTVO MAJKE BOLESNOG DJETETA (Pallister-Killian sindrom)
9.5.2022.
Potaknuta ovim svjedočanstvima, napisat ću i ja svoju priču. Treća trudnoća prošla je uredno, porođaj prirodan 30.09.2021., beba napredna, rođen živ. Čekam u porođajnoj sali da prođu dva sata, da me smjeste u sobu i da se upoznam sa svojom bebicom. Dolazim u sobu i čujem sestru kako govori: “Moramo mami objasniti što se događa…” Obzirom da su sve mame u sobi već imale bebu, ustajem s kreveta i krećem prema sestri…
Susrećemo se na hodniku, kaže: “Vaše dijete je trenutno na kisiku, sve super, beba je napredna, dođi da ga vidiš.” Dolazim tamo, kad stvarno – beba pod haubom od kisika… Dolazi doktorica, kaže: “Ne možemo ga mi trenutno ovdje pratiti, nemamo aparata za to, beba će otići u klinički centar. Vi se vratite u sobu i lezite…”
Šok. Ne mogu ležati, ne mogu hodati, ne znam što se dešava. Dolazi hitna i dijete odlazi s njima u drugi grad, a ja čekam jutro, jer me prije nisu htjeli otpustiti… I dočekala sam jutro, ne znam kako, ali eto – svanulo je. Izlazim iz rodilišta i dolazim na klinički centar… O borbama u međuvremenu ne želim ni pričati. Dolazim tamo i susrećem se s dijagnozama. Objašnjavali su mi otprilike sat vremena što je trenutno, što bi sve moglo biti, ali ja apsolutno ništa nisam razumjela. Ispitivanja, pretpostavke, svaki dan nešto novo i nimalo obećavajuće. Međutim, nisam gubila vjeru – “bit će to sve dobro”, govorila sam sebi.
Ali nije bilo dobro. Počela sam učiti kako hraniti dijete na sondu, kako koristiti koncentrator kisika i sve te aparate koji su ga održavali na životu. Vidjevši da beba neće dugo izdržati, odlučim ga krstiti 02.02.2020.
18.03.2020. dobivamo konačnu dijagnozu – Pallister-Killian sindrom, a 29.03.2020. nam uručuju saučešće s odjeljenja intenzivne njege.
Dok je sve to trajalo, ja sam bila jaka, suočavala sam se sa svime bez padanja, samo sa “uspjet ćemo”. Ali kada je sve prošlo, izgubila sam snagu. Nikako mi nije jasno zašto se to uopće dešava, zašto mala djeca pate toliko – ne samo zbog mog djeteta, nego zbog sve one djece koju sam susrela u bolnici. I tako je vrijeme prolazilo, povlačila sam se u sebe…
29.03.2022. saznam da sam trudna po četvrti put. Koliko god sam sretna zbog toga, toliko me i strah. Ali NE – neću ići na te pretrage. Dijete je Božiji dar i neću ga ubiti zato što je možda drugačije. Ne bih ubila ni ovo treće da sam znala što me čeka, ja bih se opet borila… Pa što Bog da… Ali bit će sve u redu, znam, jednostavno znam…
[anonimna pratiteljica stranice “Pravo na Život”]
8. JOŠ JEDNO POTRESNO SVJEDOČANSTVO MAJKE ŽRTVE SILOVANJA
9.5.2022.
Molim anonimno!
Pozdrav svima i obilje Božjeg blagoslova! 🙏🏻❤️✝️
Vidim u posljednje vrijeme pregršt prekrasnih svjedočanstava, pa sam odlučila ovim putem iznijeti i svoje, za koje smatram da bi moglo biti od koristi.
Prije skoro 10 godina, samo dva dana prije negoli sam trebala primiti sakrament potvrde, postala sam žena u činu silovanja. Silovala me osoba kojoj sam vjerovala, za koju nikad ne bih rekla da bi mi mogla nauditi. Šok je bio prevelik, kako za mene, tako i za moje roditelje koji su me čitav život odgajali u vjeri i poniznosti. Krvarila sam danima, prolazila kroz vrlo težak period tijekom kojega sam pred članovima obitelji trebala glumiti da je sve u redu, jer sam tih dana slavila Sv. potvrdu. Osoba koja je to učinila kažnjena je minimalnom novčanom kaznom, što je tada bilo poražavajuće i za mene i za mog oca, moju majku.
Nekoliko tjedana nakon toga shvatila sam da mi kasni menstruacija… te da osjećam neke čudne “valove” u svom trbuhu. Lijegala sam u krevet moleći se za to da nisam ostala trudna, tješila se kako je nemoguće, ta dogodilo se samo jednom! Dani su prolazili, no “valovi” nisu prestajali. Otišla sam s majkom kod ginekologinje tek nekoliko tjedana nakon toga, jer je jedino tada imala termin. Majka je bila u suzama tek što smo u čekaonicu sjeli… znajući da bi situacija mogla biti ona kojoj se nitko ne bi nadao, niti ju priželjkivao.
Pregled. Ultrazvuk. “Trudni ste.” Majčine suze. Moje suze. Trudim se ne vrisnuti od boli, od nemoći. Znam da dijete nije krivo, ali nisam ni ja. Gledam u to malo stvorenje na ekranu, miče se. Diše. Srce mu kuca. Silazim sa stolca u ordinaciji i sjedam s majkom pred ginekologinju koja kaže: “Pa znate, u Sloveniji… ali morate mnogo platiti.”
Majka i ja smo se pogledale, još uvijek uplakane. Znala sam da će biti teško, vjerujte mi. Nisam još navršila ni 17 godina, bila sam dijete i sama. Ali čim sam majku pogledala, vidjela sam osobu koja je prošla tešku trudnoću da me iznese na ovaj svijet, kojoj sam vječno zahvalna. Oči koje su me uvijek pratile dok sam rasla. U sebi sam imala dijete, dijete koje ću i ja gledati istim očima. Rekla sam joj “ne” najtiše što sam mogla, grcajući u novom valu suza. Ona je ponovila istu riječ, na iznenađenje ginekologinje.
Četiri mjeseca nakon toga rodila sam zdravu djevojčicu. Najljepšu djevojčicu na svijetu. Ta djevojčica sada crta stripove, trči najbrže u razredu i mašta o odlasku u svemir, o programiranju, o trčanju na Olimpijskim igrama. Ta djevojčica se sad smije sa mnom, sa mnom gleda filmove. Zajedno plačemo, zajedno se smiješimo, zajedno živimo, zajedno uživamo. Ta djevojčica je sad centar moga svijeta i bez obzira na to kako je nastala – bez nje moj život nikad ne bi bio ovako radostan. Možda nisam izlazila, možda nisam “uživala” u životu… no kad ju pogledam, shvatim kako je moja majka gledala mene. Tim istim očima, tim istim pogledom. Ta djevojčica je moja kćer, moje dijete, srce srca moga, krv krvi moje. Nema veće sreće, nema veće ljubavi.
Zato, drage majke… i sve vi koje ste u bilo kakvoj nedoumici…
Nije vrijedno toga. Nije vrijedno tog prvotnog osjećaja gađenja, razočaranja, tuge. Ono što dolazi nakon je najveći dar od Boga kojemu sam i sama svjedočila. Bog vas sve blagoslovio i štitimo život i dalje. ❤️
[anonimna pratiteljica stranice “Pravo na Život”]
7. SVJEDOČANSTVO MAJKE ŽRTVE SILOVANJA
9.5.2022.
Ja sam rodila dijete koje je bilo plod silovanja. Silom prilika i Božijeg iskušenja ja sam to dijete morala dati na usvojenje, ali sam brinula o tom djetetu do njegove 5. godine. Vjerujte, ni dan danas se ne kajem što sam rodila dijete koje je plod silovanja. Ja znam da će me mnogi osuditi jer sam dala dijete na usvojenje, ali ja drugi izlaz nisam imala. Od toga je prošlo par godina, ali ja još uvijek sa ponosom pričam o svome sinu. Drage majke, znane i neznane, koliko je milosrđa trebalo biti u meni i ne sebičnosti da svome djetetu poklonim bolji život, a sa mnom što bude. Vjerujem i uvjerena sam da bi svaka prava majka uradila što i ja da je bila na mome mjestu, jer drugog izlaza nisam imala. Vjerujem u Boga i znam da se sve dešava s njegovom voljom. Ne želim da mi netko kaže: “Kakva si ti to majka, što si to učinila,” i hiljadu dušebrižnih komentara takvog tipa, jer znate, neku situaciju ne možete okusiti ukoliko je lično niste doživjeli ili osjetili slično iskustvo kao što je moje.
Drage majke, ja razumijem da je naše tijelo naša stvar, ali ono što je ispod našeg srca, bilo plod ljubavi, silovanja ili nekog grijeha, je naše – to nam pravo ne može nitko uzeti niti dodijeliti, nitko osim samog Boga. Ja se solidarišem sa svim ženama koje su protiv abortusa, a Boga molim i da žene koje se odluče na takav korak dva puta razmisle i jednom preseku za konačan ishod. Ja, dok sam bila trudna, bila sam također i štićenica sigurne kuće. Mogu vam reći da razlike nema za ono što nosite ispod srca, ukoliko vi kao majka sama sa sobom se dogovorite da je dijete Božiji dar i Božija milost. Zapamtite: “Od Boga si ljubljena, ti si Božije dijete.”
Svako dobro vam želim i nadam se da će vam moja iskrena priča promijeniti stav o abortusu. Zahvaljujem se unaprijed na mogućnosti da podijelim sa vama svoju priču i mogućnosti da čujem vaša mišljenja na temu abortusa. Bog vas blagoslovio.
[anonimna pratiteljica stranice “Pravo na Život”]
6. SVJEDOČANSTVO MAJKE BOLESNOG DJETETA (PROŠIRENE MOŽDANE KOMORE)
9.5.2022.
Već par dana čitam razne članke o majci koja nosi bolesno dijete… Ne daj Bože da je itko razumio, a uostalom i ne može nitko razumjeti ono što nije doživio… Moja treća trudnoća do šestog mjeseca je bila sasvim uredna trudnoća, onda šok na pregledu – proširene moždane komore, morate dalje na preglede… Svi pusti pregledi daju istu dijagnozu, ukoliko želim da rodim, beba će se odmah morati operirati… Dan za danom smo gurali i podsvjesno se nadali čudu da se rodi zdrava beba… Došao je i taj dan poroda. Carskim rezom je porođena. Kad su me probudili, ona je već bila na intenzivnoj, nisam je uspjela ni vidjeti… Nas pet majki u sobi, svakoj su poslije donijeli njihove bebe, samo moje krilo prazno… Sve ljube svoju djecu, a ja gledam tupo u plafon i samo mislim: “Bože, ne dozvoli da izgubim pamet od bola jer kući me trebaju dvije curice kojima mama treba…”
Nakon par sati saznajem da ona nije dobro, da je možemo krstiti ako želimo u bolnici. Krštena je isti dan… Kažu mi da je progurala noć, čeka se nalaz magneta… Tog jutra saznajem da je moja mama umrla tu u bolnici, samo dva kata iznad mene… Sat vremena iza toga saznajem da se moja beba ne može operirati jer magnet je pokazao da ona uopće nema razvijeno moždano tkivo… Ja odlazim kući iz bolnice praznih ruku, moja cura ostaje na intenzivnoj. Tada počinju naše posjete, gledamo je s prozora uplakani, a ne možemo je ni dodirnuti… Dan po dan se borila. Nakon dva tjedna kažu da može na odjel, da se ja testiram i da ćemo napokon biti skupa… Ja uopće ne mogu opisati naš prvi susret… Sve do tada je uvijek spavala, a taj dan je otvorila oči i malo plakala… Koja je to nit što veže mamu i dijete – to je nešto neopisivo…
Mene su obučavali kako da joj stavljam sondu i hranim je… Kad smo to savladale, izašle smo našoj kući napokon… Dobivala je na kilaži super, kao najzdravije dijete. Doktor kaže: “Pružite sve od sebe, ali pazite, mama, i sebe. Ne vežite se previše, ona ne može dugo…” Njihove prognoze su bile ni četiri mjeseca, ali Božja je zadnja… Moja cura je živjela godinu, osam mjeseci i sedam dana… S tim da je sedam mjeseci bila na kisiku stalno… Nije lako svoje dijete gledati da se pati, ali Bog dadne snage, Bog upravi kako je najbolje. Koliko je njena teška dijagnoza bila, Bog je dao da nije imala tako jake bolove… Svjesna sam da je ona sad na boljem mjestu gdje nema boli, ali meni kao majci je to slaba utjeha… Ali se tješim da sam dala sve od sebe da kratko vrijeme života bude voljena i njegovana, ruža mamina… Zauvijek u mom srcu…
U godini i osam mjeseci sahranih majku, oca i dijete, pa se pitam tko će sakupiti dijelove mene… Ali vjerujem da Bog ima i za to plan…
[anonimna pratiteljica stranice “Pravo na Život”]
5. SVJEDOČANSTVO MAJKE BOLESNOG DJETETA (SPEKTAR AUTIZMA)
9.5.2022.
Čitam danima svjedočanstva, pa sam osjetila potrebu napisati i ja…
Bila je prva trudnoća, kao mala nisam preboljela varičele – vodene kozice – i jednog dana pojave se najviše na licu. Nisam znala da je to tako ozbiljno u trudnoći dok nisam došla u bolnicu.
Cijelu su me pregledali, vadili krv ne znam stvarno ni ja koliko puta i slali za Zg da se vidi što/kako… Iskreno, pola se ni ne sjećam od šoka. Ono što su mi dr. preporučili, a bilo ih je više u ordinaciji, jest da pobacim, da dijete može biti slijepo, gluho, ovakvo–onakvo… Prvo tromjesečje je bilo u pitanju. Od radosti do šoka. Muž i ja smo odlučili da želimo naše dijete. Da sam preplakala cijelu trudnoću – jesam… Molila sam Boga da bude živo, da čujem plač kad me porode i da bude zdravo, i Gospodin mi je uslišio molitve… Zdrava, prava, pametna jedanaestogodišnjakinja. Kršteno ime Anđela jer mi je On poslao moju Anđelicu pravednu, vjernu, posebnu i beskrajno Mu hvala na tome. 🙏
Drugo dijete – trudnoća, porod, sve po PS-u. Do godine dana malo-pomalo primjećujemo da se nešto događa – ne odaziva se više na ime, ne priča više, gubi mu se pogled… I na kraju, nakon puno pretraga – dijagnoza spektar autizma.
On je moj borac, napreduje, priča… Bog je dozvolio. Nije lako, ali da onoliko koliko možemo svi izdržati, i vjerujem da je sve s razlogom. Iako nekad i “padnem”, On me diže… Vjerujem Mu. Moja djeca – moje sve na svijetu. 🙏💙❤🕊🤍
[anonimna pratiteljica stranice “Pravo na Život”]
4. SVJEDOČANSTVO JEDNE MAJKE BOLESNOG DJETETA (GOTSKO NEPCE)
9. 5. 2022.
Danima čitam članke o budućoj majci koja nosi bolesno dijete.
Tema je jako osjetljiva i smatram da bi je trebali komentirati samo oni ljudi, tj. majke koje su prošle slična iskustva.
Svi pišu o vjeri.
Da treba vjerovati… a ne razumiju da je vjera dar od Boga i milost koja se dobiva baš preko križa.
Iz mog života, kad se sjetim te davne 1993. godine — druga trudnoća.
Ratno stanje… kod kuće imam zdravog sinčića.
U 32. tjednu trudnoće doktori su primijetili zaostatak u rastu bebe.
Do 39 + 5 dana, kad sam je rodila, prošla sam preko 30 ultrazvuka… gledali su me, u ono vrijeme, skoro svi ginekolozi i imali različita mišljenja.
Moju princezu rodila sam na zadak, u terminu.
Težila je 2.200 kg i bila duga 46 cm.
Dobila je Apgar ocjenu 10.
Danima sam je gledala u inkubatoru, ništa ne primjećujući.
Gledala sam je kao sitnu, mršavu bebicu — za razliku od sina koji je imao preko 4 kg kad se rodio.
Nakon 12 dana agonije, ušla je dječja pedijatrica u sobu i sasula mi u lice:
“Znate, ON ima gotsko nepce… ne može samostalno jesti, već ga hranimo na sondu. Nema brade… jedan bubreg zakržljao… prsti spojeni na nogama… mongoloidni pogled… šum na srcu…”
Slušala sam i plakala i mislila da je pogriješila.
Rekla joj: “Pa ja nisam rodila sina, već kćer. Zašto kažete ON, a ne ONA?”
Doktorica me samo pogledala i rekla: “Svi su oni ON.”
Plakala sam, znala sam da je što prije moram prebaciti u Zagreb.
Suprug je povukao veze preko vojske i za 2 dana dijete je bilo u Zagrebu.
Što je najgore — prvo je nisu htjeli pustiti jer nisu imali prenosni inkubator.
Kako smo bili uporni i nismo htjeli da ostane ni dana više u Zadarskoj bolnici — jer zamislite osjećaj kad vam dođe pedijatar (kod nas je to bila dr. Valjin) i kaže:
“Vaše dijete će umrijeti svakako. Nemamo prenosni inkubator.
Ali ako ste toliko navalili, mi ćemo je umotati u foliju. Pa ako se ohladi do Zagreba, nek se ohladi — onda ćete vi biti krivi.”
Toliko o početku borbe moje princeze za život.
Čim je stigla u Zagreb, doktori su je odmah počeli hraniti na bočicu — sonda je postala prošlost.
Na tom odjelu genetike u bolnici Rebro… kad dođeš, kao da ulaziš u neki drugi svijet malih anđela.
Nakon 2 tjedna dobili smo dijagnozu, dobili upute.
Rekli su nam:
“Dragi roditelji, vaša djevojčica boluje od tada rijetke bolesti — Edwardsovog sindroma.
Deseti je slučaj u svijetu trenutno.
Ovakva djeca u 50% slučajeva umiru odmah na porodu, 25% u prva tri mjeseca života, a ostalih 25% su djeca koja se bore.
Nije poznato da je ijedno dijete doživjelo dob škole.
Idite kući, mama, i ponašajte se kao prema najzdravijem djetetu.”
Tako je i bilo. Borba je počela… Mogla bih pisati do sutra…
Od gušenja i plavljenja dok sam je hranila…
Do toga da se nisam htjela pomiriti da će jednog dana preseliti kod Gospodina.
U to vrijeme nisam bila vjernik.
Živjela sam tradicionalnu vjeru bez redovne molitve.
Išla sam 2–3 puta godišnje na svetu misu.
Vjerovala u čuda.
U to vrijeme, u Zadarskoj bolnici, radile su najbolje sestre na svijetu: od sestre Bodulice Nade do naše sestre Martine Jurić i doktora koji je vodio genetiku — dr. Letinič.
Uz takvo osoblje sve je lakše.
Ti ljudi su mi puno pomogli u borbi za spas mog djeteta.
Moja princeza je za svojih 22 mjeseca puno mjeseci provela na prvom katu dječjeg odjela Zadarske bolnice.
Preboljela je 6 upala pluća, borila se sa zatvorom crijeva.
Kad joj je tada temperatura rasla i do 42…
Čak su doktori kod 6. upale pluća rekli: “Pina je nepobjediva.”
U njenih 22 mjeseca života obratila sam se Bogu.
Počela redovno moliti.
Vjerovala da će Bog napraviti najbolje za moje dijete.
Bilo je dana kad sam plakala i mislila: “Što je meni ovo trebalo?”
Ali čudni su putevi Gospodnji…
Teško, najteže je roditelju gledati muku, patnju i bol svog djeteta.
Tako sam se i ja s tim teško nosila… bila sam slaba u vjeri.
Svugdje sam tražila lijeka: išla kod vidovnjaka, slala papire u Njemačku…
Ali spasa nije bilo.
Onda sam krenula u Međugorje i predala je Gospi.
Zavapila sam:
“Majko draga, spasi i ozdravi moje dijete, molim te.
A ako ne možeš, molim te — uzmi je sebi.
Spasi je muke i boli.
Najprije nju, pa onda nas roditelje, da ne gledamo kako se naše dijete muči.”
Nakon tog hodočašća krenula sam redovno na svetu misu.
Pri prvoj svetoj misi svećenik je nakon mise rekao:
“Tko želi, neka dođe i upiše misu za zdravlje ili pokojne.”
Ja stojim u klupi, nova u crkvi, kad čujem glas koji mi govori:
“Ingrid, idi upiši Pini misu za zdravlje.”
Okrećem se oko sebe — uz mene dvije bakice stoje.
Mislim: luda sam.
Nakon par sekundi opet muški glas:
“Ingrid, odi upiši Pini misu za zdravlje.”
Okrenem se — više nema nikoga.
Krenem prema svećeniku i pitam ga:
“Da li ja mogu upisati misu za zdravlje za moju Pinu?”
Svećenik kaže: “Nisi do sad upisivala?”
Ja: “Ne.”
Bilo je to u 11. mjesecu.
On kaže: “Da vidimo gdje ima mjesta. Evo — u subotu 28. 01. 1995., u 7:30 ujutro.”
Prvo što mi je palo na pamet bilo je:
“Nadam se da neće do tad umrijeti.”
Moje dijete je, do te mise, dobilo svoju 6. upalu pluća, gdje su svi mislili da će umrijeti.
Ali Pina je čekala svoju svetu misu.
Inače, Pina vam je bila moja radost — beba koja se nikad nije nasmijala.
Nikad nije rekla “mama”.
Nikad nije sjedila, trčala… nikad joj kosu nisam češljala.
Obožavala je Čokolino i kašice.
Voljela gugutati kao ptičica.
Ona je bila moja radost, moja princeza, moja mala djevojčica.
Težila je svega 4 kg.
Ta mala heroina, sa 22 mjeseca, dočekala je tu subotu — svoju prvu i posljednju misu.
Nakon mise to poslijepodne sve je krenulo: zatvor crijeva, rast temperature…
Zvao nas je doktor i rekao:
“Da vam kažem… došlo je vrijeme. Naša svijeća se gasi.”
Pinina muka je počela u subotu 28. 01. i trajala do ponedjeljka 30. 01., u 08:30, kad ju je Gospodin pozvao k sebi.
Ta misa nije bila za sretno ozdravljenje.
Ta misa je bila za sretnu smrt.
Bog je meni poslao moju Pinu da mene vrati sebi.
Imala sam posebno dijete za koje sam se borila 22 mjeseca — i vrijedilo je.
Zato želim reći svim majkama koje prolaze svoju bol i agoniju:
Pokušajte potražiti Boga.
On je tu, svugdje oko nas.
Samo čeka da mu se obratimo.
Da je bilo lako — nije.
Da mi moje dijete ne fali — lagala bih.
Ali istovremeno, Bog mi je podario još šestero djece koji su sad svugdje oko mene… puno unučadi.
Teško je dijeliti savjete jer nismo svi isti.
Ja, iz svog iskustva, kažem:
Moja Pina — vrijedilo je sve to proći uz tebe i uživati u svakom tvom dodiru, zagrljaju, pogledu.
Danas duboko urezano u svaku poru moga srca i sjećanja.
I danas ponosno kažem:
Meni je dragi Bog poslao moju Pinu da mene sebi vrati.
Hvala ti, moj Bože, na mom anđelu.
Milost Božja je imati anđela uz tako puno djece.
Da sam je rodila onda kad su doktori htjeli prekinuti trudnoću u 33. tjednu — ništa od ovoga ne bih doživjela.
U ono vrijeme mladosti možda bi mi to izgledalo lakše.
Ali kroz njezino rođenje, njezin život i borbu — i ja sam rasla i grizla kao lavica prema Bogu.
I danas sam sretna zbog toga.
Sve što se događa — iako nam nekad nije jasno — događa se s razlogom.
Pina moja, voli te mama najviše na svijetu i hvala ti što sam, uz tvoju pomoć, osjetila Božju ljubav.
Bože moj, hvala ti na svakom trenutku.
Ti si moj put, istina i život.
Da mi nije vjere — ne bi bilo ni mene. ❤️🙏❤️
[anonimna pratiteljica stranice “Pravo na Život”]
3. SVJEDOČANSTVO MAJKE KOJA JE IZGUBILA BEBU (SRČANA MANA)
8.5.2022.
prije plusica mi dolazi na san da sam trudna al da neće dobro bit da ce beba u veličini dlana beba umrijet… Molim se svakog dana svaki pregled idem s grcem u želucu… zadnji pregled 29.4.2021 17 tt govorim doktorici da bebu ne osjetim kao prije… ona pregleda onako idem ja na brzinu kaze sve je uredu da se naručim na 3 d jer maleni inace drugo djete ima srca u manu pa da obavimo i to… dolazi 24.5 idemo na 3d idem opet s nekom bojaznostu… gledam trudnice sve fine okrugle stomak a moj spao i omekanio… osjećam da nešto nije uredu… ulazim unutra pita doktorica jel znam šta nosim ma reko nije bitno samo neka bude zivo i zdravo .. lezem na stol ona govori Vi niste toliko trudna beba je za 17tt a ne 21tt… i gleda kaze zao mi je Vaša beba je umrla jos na posljednjem pregledu… odlazim u bolnicu boli duša se raspada… ja nit krvavim, nit imam trudove ,niti se otvaram… placem zelim svoju bol ispoljit na svoj način… 25.5 krećemo sa induciranim povodom krenule su inekcije… doktori me tješi objašnjavaju sto me čeka ljubazni svi do jednog na odjelu… u 19 sati nista nisam otvorena u 21 i 30 krece izlaziti čep meni se soba objašnjava neki mir u duši sam dobila … oci kao da nisam plakala dva danaa.. suza na obrazima nema … u 22 i 15 sam rodila svoju Andjelicu… petak dolazim kući osjećam njen miris svuda oko sebe i na sebi suza suzu stiže nemogu si oprostit sto je otišla .. sa nedjelje na ponedjeljak dolazi mi Isus sa prelijepom djevojčicom plave kose plavih očiju u bijeloj haljinici.. i obraća mi se mama nemoj plakat meni je ovdje predivno pjevam i plesne sa naseljima… još malo je godina i kad mi je najteže dodju me posjetit i reci da postoji bolje sutra tako vjera me drži najviše…
(anonimna pratiteljica stranice “Pravo na Život”)
2. SVJEDOČANSTVO MAJKE KOJA JE IZGUBILA BEBU (SEPSA)
8. 5. 2022.
Hvaljen Isus i Marija.
Moja priča ovako počinje: oduvijek sam voljela djecu, to su jedna krasna bića, nevina i mala. Iz početka nekako nije išlo, molila sam, željela jako, i iznenada se pojavio plusić. Mojoj sreći nije bilo kraja. Kontrole sve uredne, kažu – muško. Ja već imena smišljam, sretna presretna. Izdržali smo do 22. tt. Mama ga čuvala, pjevala, stalno stomak milovala, govorila: “Ptičice mala, mamina, kako izgledaš? Budi mi samo zdrav.”
Nakon malo vremena počinju bolovi – prva trudnoća, strahovi. Tješim se: sve je ok. Dolazim u bolnicu, doktorice šapću, ne znam što se dešava. Bojim se, ali se uzdam u dragog Boga, govorim: “Bit će sve u redu.” Premještaju me u drugu bolnicu, dolazim oko 16:30 h, pregledi, pregledi… smještaju me u sobu. Dolazi doktor, kaže: “Ako sada dođe na svijet, nažalost, ne može da diše, neće biti živ.” Čuvam se za stomak, molim Boga da nije tako kao što je rekao. Govore mi: “Bit će djece.” Suza za suzom ide, šutim od boli, od straha.
Prihvaćam sve terapije da ga spasim. Govore mi: ako i dođe, imat će poteškoća u razvoju. Govorim: “Ja to dijete želim, to je moje, ja ga ne dam.” Nakon nekog ležanja u bolnici dolaze trudovi, hitni carski rez. Na svijet dođe moj prekrasni Palčić. Mojoj sreći nije bilo kraja. Zdrav, prelijep, mali smotuljak. Trudim se za mlijeko, on je u inkubatoru, bori se on, borimo se svi.
Kao svaka majka, pjevušim, gledam i kažem: “Bože, hvala ti.” Nadam se najboljem, samo vremena.
Telefon zvoni uvečer, govore mi da je jako bolestan, da mora hitno na operaciju. Dolazim, brinem se, čekam satima u hodniku. Prošlo je sve u najboljem redu.
Iz dana u dan on je sve lošije – stabilno, ali loše. Zvali smo i svećenika, krstio ga je u bolnici. Opet sebe tješim: “Bit će on dobro, mamin dječak.”
Dolazi doktor, kaže: “Vašeg sina možemo spasiti samo još jednom, zadnjom operacijom, ali je jako rizična.”
Gubim se, bojim se za svoje dijete.
Odlazi.
Sutra dan moj anđeo… Mama i tata ga prate do sale, mole Boga, želimo ga jako.
Stiže doktor nakon nekog vremena, kaže: “Vaš sin je umro. Imao je sepsu i crijeva su mrtva.”
Suza za suzom lije, šok, zašto baš njega? Sto pitanja u glavi.
Ukopan je nakon 12 dana. Mojoj tuzi nema kraja.
Bog mi daje snagu da idem dalje. Znam da je na boljem mjestu, da me čuva i voli.
💙💙💙😭😭
Majka jednog anđela.
Bog vas blagoslovio.
(anonimna pratiteljica stranice “Pravo na Život”)
SVJEDOČANSTVO MAJKE BOLESNOG DJETETA S PUNO DIJAGNOZA
7. 5. 2022.
-
god. već sam bila majka jednog zemaljskog i dvoje nebeskih anđela (spontani pobačaji).
To je godina koja je našu obitelj promijenila iz temelja. To je godina koja je obilježila naše živote.
Bila sam trudna 20 tjedana i imala sam visoko prsnuće vodenjaka, i moja beba je bila živa. Srce joj je kucalo.
Nisam imala nikakve bolove.
Te beskrajno duge noći liječnici su me tjerali na porod, ali ja nisam dozvolila. Nije dozvolio ni moj muž. Zajedno smo bili u tome. Uz našu bebu.
Nas troje i Bog. Te večeri Bog je čuo iz mojih usta više molitava nego ikada prije do tada.
Jedna od liječnica nam je rekla da su šanse da ja doživim jutro minimalne jer odugovlačim porod i lako mogu ući u sepsu. Također mi je rekla da ona tu u bolnici radi 30 god. i da se u ovakvom stanju odmah ide na porod, a ne da se igra Boga. Isto tako, da imam doma malo dijete i što će mi ovo, koje će, ako uopće preživi, biti biljka, te što će mi takav život i da sam mlada i da mogu imati još djece. To dijete se u meni pati jer nema plodne vode i zašto se ja tako ponašam prema njemu kad ono jedino, ako i preživi, bit će u krevetu s cerebralnom paralizom i mentalnom retardacijom…
Stalno sam ponavljala da, dok god srce kuca, ja ga ne dam nikome. Liječnica nije znala ili je zaboravila da je to moje dijete i da ću mu ja biti majka bez obzira kakav on bio. Ništa joj ne zamjeram! Napomenula je da će mi, čisto radi reda, prepisati antibiotike, ali da će se priroda pobrinuti da odbaci plod jer to nema budućnosti.
Hvala joj!
Došlo je jutro. Preživjela sam. I moja beba isto. Vodio nas je jedan prekrasan liječnik.
Bila sam svakodnevno na ultrazvuku da se provjeri količina plodne vode, bockali su me injekcijama za trombofiliju (otkrivena je u 17. tt) i također sam bila „spojena“ na infuziju. Plodna voda je stalno istjecala. Točnije, imala sam je na najnižoj razini da se i liječnik svaki put čudio kako je beba još živa. Ona se borila sa mnom. Zajedno smo bile u tome.
Dani su prolazili. Cimerice u sobi su se izmjenjivale, a ja sam bila inventar. Pojedini liječnici nisu pridavali neku pažnju jer vjerujem da sam im u očima bila besmislen slučaj.
Oko 25. tt dobila sam bolove u leđima i trbuhu.
Dali su mi lijek za sazrijevanje bebinih pluća i za zaustavljanje trudova. Ubrzo sam prebačena na daljnje liječenje u Zagreb, pošto naša bolnica nema mogućnosti za zbrinjavanje tako malih bebica.
Borili smo se iz dana u dan. Pojavilo se i krvarenje uz abnormalne količine plodne vode koja je i dalje svakodnevno istjecala.
Došao je i taj dan – 27+5 tt. Beba se rodila s 1150 g, 37 cm, s Apgarom 2/6. Oživljavana je odmah pri porodu i smještena u inkubator. U svim segmentima bila je nezrela. Krštena je treći dan od poroda. Smrt nam je svakodnevno kucala na vrata.
Dani koji su bili pred nama bili su jako teški i neizvjesni, ali niti u jednom trenutku nismo odustajali niti žalili za odlukom koju smo ranije donijeli, a to je borba za život. Za naše dijete.
Dijete je bilo puna 3 mj. u inkubatoru i 1 mj. u toplom krevetiću.
Imao je krvarenje u mozgu, periventrikularnu leukomalaciju, febrilne konvulzije, retinopatiju, sepse, dvije operacije crijeva (NEC), dugotrajnu strojnu ventilaciju (jedva se odvojio od respiratora), osteopeniju, probleme s jetrom, srcem… Hranjen je na sondu, također su mu i stolicu vadili rektalnom sondom…
Otpušten je iz bolnice s raznim dijagnozama i prognozama uz mnoštvo lijekova.
Nakon 4 mj. boravka u bolnici, moja „savršeno nesavršena biljka“ napokon je došla kući.
Našoj sreći nije bilo kraja.
Sve ono što nisam morala raditi sa starijim zdravim djetetom, to sam morala sada.
Ubrzo su nam počele fizikalne terapije. Između ostalog, morali smo naučiti i pokrete puzanja (ništa nije mogao sam), zaboravljao je disati pa smo se „treskali“ da se „razbudimo“, hranila sam ga na sondu, stolicu vadila rektalnom sondom… ali ništa nije bilo teško. Točnije, beba je mene učila strpljenju, poniznosti… svemu onome što prije nisam imala.
Danas to dijete ima 9 god. i „brdo“ dijagnoza koje ga konstantno prate.
Ima starijeg i mlađeg brata koji ga obožavaju, a i on njih. Ne da hoda – ono trči. Ide u školu. Ima prekrasnu učiteljicu i prijatelje koji su puni razumijevanja. Obožava voziti bicikl i igrati nogomet…
I dalje se borimo. Imamo malo bolje, ali i malo lošije dane. Dva koraka naprijed i tri nazad, ali ne odustajemo. Idemo na terapije, na razne pretrage… Već smo i poznati u nekim bolnicama… Imamo brdo problema zbog nedonošenosti, ali učimo. Svaka sekunda nam je važna.
On je moje dijete. Nema odustajanja koliko god je teško. Tko li će ga drugi zaštititi i boriti se za njega ako neću ja, njegova majka?
Borba za život mojeg djeteta nema cijenu.
Iako ne bih voljela, ali kad bi mi se ponovno desila ova ili neka slična situacija, ponovno bih sve ponovila. Svako dijete ima pravo na život ma koliko dugo on trajao.
Jesam li se bojala? – Jesam.
Iskreno, nije bilo lako ne samo meni, već svima koji su bili uz nas. Neizvjesno je bilo sve… ali čuda postoje. Čudo je moje dijete!
Predala sam sve Mariji u ruke. Ona je sve vodila, a i dalje vodi. Hvala joj!
Bože, hvala ti što si mene izabrao za majku ovog posebnog djeteta, koji svojim postojanjem svaki dan navješćuje tvoju snagu i veličinu u moru milosrđa!
(Miroslava GM – pratiteljica stranice “Pravo na Život”)
