Physical Address
304 North Cardinal St.
Dorchester Center, MA 02124
Postoje svjedočanstva koja nisu tek priče, nego pukotine kroz koje proviruje istina o ljudskom dostojanstvu, o životu, o tome koliko smo skloni zaboraviti što nam je darovano. Među takvim svjedočanstvima često se spominje potresno iskustvo kolumbijske liječnice dentalne medicine, dr. Glorie Polo, žene koja je u trenutku tragedije, kada ju je pogodio snažan udar munje, doživjela iskustvo koje je obilježilo cijeli njezin kasniji životni put. Njezina priča, koju je iznijela kao svoje osobno i duboko vjerničko svjedočanstvo (v. Gloria Polo, Testimonio, dostupno u PDF izdanju: i-h-s.eu), snažno progovara o pobačaju, o vrijednosti života i o svijesti koja se budi tek kada je već mnogo toga izgubljeno.
Dr. Polo pripovijeda kako je nakon udara munje doživjela ono što opisuje kao iskustvo bliske smrti: najprije tunel, svjetlost, osjećaj mira, a zatim tamu, udaljavanje od svjetla i suočavanje s posljedicama vlastitih odluka. Bez ikakvih uljepšavanja govori kako je u tom trenutku povikala da mora postojati neka greška, da je ona “dobra katolkinja” i da ne može pripadati mjestu koje je opisala kao tamu bez Božje prisutnosti. U njezinom svjedočanstvu, međutim, otkriva se nešto dublje: trenutak kada, kako kaže, postaje svjesna da se pravednost ne mjeri površnim oznakama, nego životom koji je živjela — konkretno, onim trenucima u kojima je dopustila da njezine odluke dotaknu same temelje ljudskog života.
U tom svjedočanstvu opisuje kako je suočena s petom Božjom zapovijedi i trenutkom spoznaje da je, unatoč tome što je bila uspješna, obrazovana i „moderna“, nosila teret koji je dotad zanemarivala: pobačaje u kojima je sudjelovala, i kao žena i kao osoba koja je savjetovala druge. Govori o sebi kao o nekome tko je u ime napretka i „prava na izbor“ zagovarao prekid nerođenih života. Ne opisuje to hladno; naprotiv, opisuje duboku bol, drhtaj savjesti i osjećaj moralnog sljepila koje je tek tada osvijestila. Prema njezinim riječima, svaki od tih izgubljenih života ostavio je trag na njezinoj duši, trag koji dotad nije bila u stanju vidjeti.
Posebno snažno opisuje trenutak u kojem, prema vlastitom svjedočanstvu, shvaća da je svaki početak ljudskog života svet, da se — kako ona vjeruje — od trenutka začeća u utrobi žene događa nešto neizrecivo veliko, nešto što se ne može svesti na medicinski termin ili političku raspravu. U njezinom religioznom iskustvu, život se pojavljuje kao svjetlo iz Božje ljubavi, krhko, ali neizmjerno vrijedno. I upravo zato je njezina osobna bol tim dublja: spoznaja da je sudjelovala u prekidu života koji je, kako tvrdi, imao svoj smisao, svoj početak i svoj poziv.
Govoreći o pobačajima koje je podupirala ili poticala, dr. Polo opisuje kako je njezina nutrina — u njezinu tumačenju — postupno postajala sve tvrđa, tamnija, te kako je gubila osjetljivost na grijeh. Tu duhovnu sljepoću naziva najvećom tragedijom: ne činjenica što je pogriješila, nego što si više nije postavljala pitanje je li to pogreška.
Snažan emocijski naboj njezina svjedočanstva posebno dolazi do izražaja kada govori o tome kako je nakon svoga iskustva počela prepoznavati vlastitu duhovnu i emocionalnu ranjenost. Objašnjava kako je zbog svojih odluka bila nemirna, razdražljiva, depresivna, kako joj je duša, prema vlastitim riječima, postala „stroj za ubijanje djece“ — ne zbog mržnje prema djeci, nego zbog udaljenosti od vlastitog moralnog kompasa, zbog praznine koja se širila u njoj svaki put kad je opravdavala nešto što sada smatra neoprostivim.
U drugom dijelu svojega svjedočanstva, koje prenose više kršćanskih portala i svjedočanstava (npr. Unity Publishing, “Interview with Dr. Gloria Polo”), opisuje kako je nakon povratka u život počela govoriti o svom iskustvu, ne želeći ni u jednom trenutku svoje riječi nametati kao znanstvenu istinu, nego kao osobnu ispovijed koja je za nju postala poziv na obraćenje. Govorila je o vrijednosti svakog ljudskog života, o potrebi da društvo štiti najslabije, o tome da pobačaj nije samo medicinski zahvat nego rana koja se provlači kroz majku, dijete, obitelj i zajednicu.
Njezine riječi odzvanjaju jer su izrečene iz mjesta duboke ranjivosti. Ne govori kao moralizator ni sudac, nego kao netko tko je sam prešao put od uvjerenosti da radi ispravno do bolne spoznaje da je sudjelovao u uništavanju nečega neopisivo vrijednog. U tome leži snaga njezine priče — u poniznosti, u priznanju, u želji da upozori druge kako bi izbjegli put koji joj je donio toliko boli.
Dr. Gloria Polo poručuje da svaki život ima vrijednost koja nadilazi sve naše kategorije, i da pobačaj nije samo “izbor”, nego prekid nečega što je počelo postojati, voljeno i željeno, makar u tišini Onoga koji daje život. Njezina ispovijest, duboko pro-life, poziva na suosjećanje prema majkama, prema onima koji su u nedoumici, prema onima koji su već prošli kroz pobačaj i nose tihu bol. Istodobno poziva da se otvori srce i da se prizna ono što je možda najteže priznati: da je svako dijete, bez obzira na okolnosti začeća, dar.
Njezin povratak u život, kako ga opisuje, nije bio tek fizičko ozdravljenje, nego duboka transformacija. Od tada, kaže, njezin je poziv govoriti o vrijednosti nerođenog života, o potrebi za milosrđem, o odgovornosti koju ima svatko tko je ikad stajao pred odlukom koja se tiče života. I upravo zato njezina priča ostavlja trag: jer je istodobno ispovijest, poziv, opomena i svjedočanstvo ljubavi prema najslabijima — prema onima koji ne mogu govoriti, ali čiji život uvijek ima glas u srcu Boga koji ih je zamislio.
