Priziv savjesti nije izgovor — to je civilizacijski štit ljudskog dostojanstva!

U raspravi koja se sada vodi oko liječnika i medicinskih sestara u Petrovoj bolnici, važno je nešto jasno reći: priziv savjesti je priznato zakonsko i civilizacijsko pravo, ne “pobuna” i ne “sabotaža sustava”.

Što štiti priziv savjesti?

Ustav RH (čl. 47. i 40.) jamči slobodu savjesti, moralnog i vjerskog uvjerenja.

Europska konvencija o ljudskim pravima (čl. 9.) štiti slobodu savjesti i uvjerenja.

Povelja EU o temeljnim pravima (čl. 10.) priznaje pravo na prigovor savjesti u skladu sa zakonom.

Kodeks medicinske etike i deontologije liječnicima priznaje pravo odbiti čin protiv vlastitih etičkih uvjerenja.

Dakle, priziv savjesti nije “rupa u zakonu”, nego zaštićeno ljudsko pravo u temeljnim pravnim dokumentima Europe i Hrvatske.

Zašto bi ukidanje priziva savjesti bilo opasno?

Ako društvo ukine priziv savjesti u medicini, ono time poručuje:
“Nema mjesta za moral, samo za naredbu.”

To znači da bi:

liječnik morao izvoditi čin za koji vjeruje da ubija ljudski život,

država imala veću moć od savjesti pojedinca,

moralni princip bio izbačen iz medicine, a ostala samo tehnika i procedura,

mladi ljudi s etičkim integritetom prestali birati ginekologiju kao poziv,

sustav stvorio liječnike – izvršitelje, ne liječnike – ljude.

Bez priziva savjesti medicina prestaje biti humana profesija i postaje čista servisna djelatnost po političkoj narudžbi.

Priziv savjesti štiti — ne samo liječnike, nego i društvo

Danas postoji pritisak da se ukine priziv savjesti u pobačaju. Ali sutra bi isti princip mogao biti primijenjen na eutanaziju, eksperimente na embrijima, transhumanizam, prisilne zahvate…

Tko će nas tada štititi ako savjest postane nelegalna?

Upravo oni liječnici i medicinske sestre iz Petrove, koji su rekli “ne” sudjelovanju u pobačaju, čuvaju ono što nas čini civiliziranim društvom: da čovjek smije reći “ovo ne mogu, jer znam da je krivo”.