Svjedočanstvo jednog oca: Od boli do blagoslova

U nastavku donosimo svjedočanstvo jednog oca koje je stiglo u inbox naše Facebook stranice — iskrenu priču o gubitku, vjeri, bolnim dijagnozama i čudu koje je promijenilo sve.

“Čitajući svakakva iskustva, pišem našu priču, ukratko da ne pišem sve.

U 30. tjednu trudnoće ginekologica primijeti da moje dijete ima neku srčanu manu i šalje me u Zagreb na pregled kako bi se vidjelo o čemu je riječ.
U 32. tjednu saznajem dijagnozu. Saznajem da moje dijete ima tešku srčanu manu – pola srca, HLHS. Takva srčana mana ide kroz 3 akta, tj. 3 operacije koje dijete mora proći, a koje su previše složene da bi se izvele u Hrvatskoj.

Zbog složenosti srčane mane, Zagreb me upućuje u Austriju na dodatni pregled i drugo mišljenje.
Nakon 5 dana odlazim u Austriju, gdje mi potvrđuju isto što i u Zagrebu te preporučuju da rodim u Austriji. Odmah s doktorom dogovaram porod.
Doktor izračunava termin, zakazuje carski rez tjedan dana ranije i govori mi da se ne brinem – dok je beba u meni, ona je na sigurnom i prima sve što joj treba.

Dva tjedna prije zakazanog carskog reza nalazim smještaj u Austriji, kako bih bila blizu ako dođe do prijevremenog poroda.

Dolazi dan poroda. Odlazim u salu sa smješkom jer znam da će moja curica biti dobro i da ću je napokon upoznati.
Nakon pola sata dolazi moja curica – plače ona, plačem ja. Malena 2530 g i 49 cm, Apgar 9/10 (bio bi i 10 da nije srčane mane). Dali su mi da je vidim 2 minute i odnijeli je zbrinuti.

Sutra dan saznajem da ima još nešto – atreziju anusa. Djevojčica nema otvor na guzi i mora se napraviti zahvat kojim će se debelo crijevo izvući na stomak (stoma), gdje će privremeno izlaziti stolica. To je napravljeno treći dan njezina života.

Četvrtog dana u bolnicu dolazi naš svećenik da je krsti prije operacije srca.
Šesti dan života ide na operaciju srca koja prolazi uredno i bez komplikacija.

Naknadno saznajem da ima rascjep petog kralješka za nit konca – no to neće smetati razvoju.
Ima hipoplaziju lijevog kuka – riješili smo to nošenjem remenčića.
Ima hipoplaziju desnog rebra, no ni to neće stvarati probleme.

Nakon 2 i pol mjeseca napokon stižemo doma. Napokon muž, ona i ja skupa. Hvala Bogu.
Nedavno smo došli na drugu operaciju, ali zbog okolnosti završila je na ECMO aparatu 7 dana.
Sedmi dan odlazi ponovno na operaciju srca i dolazi bez ECMO-a, svi sretni – uspješno diše sama.

No sutradan malenoj je stalo srce i morali su je reanimirati. Uz sve to dobila je i bakterijsku infekciju u bolnici. I to smo prošli – idemo dalje, može ona to.

Doktori su se bojali posljedica od ECMO-a i reanimacije, no hvala Bogu – svi organi rade dobro, posljedica nema.

Lagano se oporavljamo od svega i brojimo dane kada ćemo, nakon duga 4 mjeseca u bolnici, napokon doći kući.
Nije lako proći sve ovo i biti daleko od svojih bližnjih, no za svoje dijete majka izdrži sve.

Jako sam ponosna na nju što je sve to izdržala. Inače je živahna i puna energije, voli crtiće i igračke, a muž i ja uživamo s njom.

I ne, ni jednog dana nisam požalila što sam odlučila da dođe na svijet i da se skupa borimo. Jer mi to možemo.”