Svjedočanstvo: “Moje treće dijete je rođeno s proširenim moždanim komorama..”

Donosimo vam još jedno anonimno svjedočanstvo vjere jedne majke koja je rodila bolesno dijete. Priču objavljujemo u onom obliku kakvu smo je dobili od naše čitateljice…

Svjetlopis: Medicallaw

“Moja treca trudnoca do sestog mjeseca je bila sasvim uredna trudnoca onda sok na pregledu -prosirene mozdane komore morate dalje na preglede …svi pusti pregledi daju istu dijagnozu ,ukoliko zelim da rodim beba ce se odmah morati operirati …Dan za danom smo gurali I podsvjesno se nadali cudu da se rodi zdrava beba…Dosao je I taj dan poroda ,carskim rezom je porodjena kad su me probudili ona je vec bila na intezivnoj nisam je uspijela ni vidit…Nas pet majki u sobi svakoj su poslije donijeli njihove bebe samo moje krilo prazno…sve ljube svoju djecu a ja gledam tupo u plafon I samo mislim Boze ne dozvoli da izgubim pamet od bola jer kuci me trebaju dvi curice kojim mama treba…Nakon par sati saznajem da ona nije dobro da ju mozemo krstit ako zelimo u bolnici ,krstena je isti dan…kazu mi da je progurala noc ceka se nalaz magneta…Tog jutra saznajem da je moja mama umrla tu u bolnici samo dva kata iznad mene…sat vremena iza toga saznajem da se moja beba nemoze operirati jer magnet je pokazao da ona uopce nema razvijeno mozdano tkivo….Ja odlazim kuci iz bolnice praznih ruku moja cura ostaje na intezivnoj tada pocinju nase posjete gledamo je s prozora uplakani a nemozemo je ni dodirnuti …dan po dan se borila nakon dva tjedna kazu da moze na odjel da se ja testiram I da cemo napokon bit skupa…

Ja uopce nemogu opisati nas prvi susret …sve do tada je uvijek spavala taj dan je otvorila oci I malo plakala…koja je to nit sto veze mamu I djete to je nesto neopisivo…Mene su obucavali kako da joj stavljam sondu I hranim ju …kad smo to savladale izesle smo nasoj kuci napokon…dobivala je na kilazi super kao najzdravije djete,doktor kaze pruzite sve od sebe al pazite mama I sebe ne vezite se previse ona nemoze dugo…njihove prognoze su bile ni cetiri mjeseca al Bozija je zadnja…Moja cura je zivila godinu ,osam mjeseci I sedam dana…s tim da je sedam mjeseci bila na kisiku stalno…nije lako svoje djete gledati da se pati al Bog dadne snage Bog upravi kako je najbolje ,koliko je njena teska dijagnoza bila Bog je dao da nije imala tako jake bolove…svjesna sam da je ona sad na boljem mjestu gdje nema boli al meni kao majci je to slaba utjeha …al se tjesim da sam dala sve od sebe da kratko vrijeme zivota bude voljena I njegovana ,ruza mamina …zauvijek u mom srcu …U godini I osam mjeseci sahranih majku,oca I djete pa se pitam ko ce sakupiti djelove mene….al vjerujem da Bog ima I za to plan….”

(anonimna pratiteljica stranice Pravo na život)