Izveo sam između 48.000 i 60.000 pobačaja – to je kao da sam izbrisao cijeli grad!

Dana 8. studenoga 1996. godine, u beogradskom tjedniku NIN objavljen je razgovor s dr. Stojanom Adaševićem, ginekologom–akušerom koji je tada vodio Kabinet za ultrazvuk u KBC-u “Dedinje”, bio predavač u Jugoslavenskoj školi za ultrazvuk te radio u bolnici Hammersmith u Londonu i držao predavanja u Erevanu. Tekst potpisuje novinar Jovan Janjić. U nastavku slijedi cjelovit prijevod tog intervjua na hrvatski jezik, sadržajno neizmijenjen, prilagođen za objavu na web stranici.

Dr. Stojan Adašević, ginekolog–akušer, šef je Kabineta za ultrazvuk u KBC-u “Dedinje”, predavač u Jugoslavenskoj školi za ultrazvuk, radio je u bolnici Royal Graduate School – Hammersmith Hospital u Londonu, bio predavač u Erevanu… Već nekoliko godina odbija obavljati pobačaje. Zašto?

– Jednostavno, shvatio sam da ubijam živog čovjeka. Radom na ultrazvučnim aparatima uvidio sam da dijete od tri mjeseca intrauterinog života stavlja palac u usta i siše. To vidim na ultrazvuku. A onda, kada se izvrši pobačaj – jer je to zakonom dopušteno do 12 tjedana – ta ruka i taj palac, otrgnuti od tijela, leže ispred mene na stolu. Radeći to, shvatio sam da ubijam ljude. Nisam više mogao izdržati…

Koliko ste, prije nego što ste prestali to raditi, obavili pobačaja?

– Negdje od 48 do 60 tisuća. To je kao da ubijete jedan grad, veći od Smedereva. Teško je prihvatiti tu odgovornost, osobito danas kada Srbi izumiru. Teško je, osobito kad shvatite da ste i sami pridonijeli tom izumiranju. No, mora se imati na umu da smo u ono vrijeme ideološke pustoši učeni da ljudski život počinje tek kada dijete zaplače, što, na kraju, i zakon tvrdi. Ima i sudskih presuda koje to potvrđuju. Do tog prvog plača smatralo se da je dijete dio majke. Međutim, tek kada sam shvatio da to nije tako, odnosno da je nerođeno dijete čovjek za sebe, potpuno zasebno biće, prestao sam raditi pobačaje.

Znači, smatrate da kada izvršite pobačaj – ubili ste živog čovjeka?

– Ne. Smatram da sam počinio nešto mnogo gore. Jer, živ čovjek ima mogućnost da se brani, postoje institucije koje će stati iza njega, u njegovu zaštitu, a nerođeno dijete nema te mogućnosti. Ono nema nikakvu zaštitu. Ubiti dijete u utrobi isto je kao kada bi odgojiteljica u vrtiću ili učiteljica u školi ubila dijete koje joj je povjereno na čuvanje.

Kršenjem odbijanja da radite pobačaje, kršite li ustavnu odredbu o pravu “planiranja obitelji”?

– Nimalo. Ponavljam, nimalo. Ako je netko vegetarijanac, zašto ga onda na silu tjerati da kolje nečije prasiće i telad, da bi to netko jeo?! Uvijek ima ljudi koji nisu vegetarijanci i koji prihvaćaju da to rade. Postoji nešto što se zove sloboda savjesti. Jugoslavija je još 1948. godine potpisala Deklaraciju o pravima čovjeka, gdje se spominje sloboda savjesti. Moja savjest kaže da ne želim i neću ubijati. Ako vojnik može služiti vojni rok u civilu, da ne uzima pušku u ruke, zašto i ja ne bih mogao obavljati sve svoje poslove, samo da ne radim pobačaje!? Da ne ubijam nerođenu djecu. To je moja sloboda savjesti.

Doživljavate li to kao grijeh?

– Neka svatko to prosudi po svojoj savjesti, za sebe. Za mene je to ubojstvo.

Statistika kaže da su prije ovog rata na 23 do 25 pobačaja bila samo tri do četiri poroda. Kakva je danas situacija?

– Statistike su vrlo čudne. Statistika kaže: ja jedem meso, susjed jede kupus – u prosjeku jedemo sarmu. Međutim, ipak, statistika nešto govori. A kaže da se nešto jede. Isto tako, statistika kaže da ima pobačaja. Po jednoj statistici taj je broj veći, a po drugoj manji. Po mom iskustvu, prije rata na 23 do 25 pobačaja bila su tri do četiri poroda. Sada je to još gore. Prema mom saznanju, na 25 pobačaja dolazi samo jedan porod.

Prema relevantnim prognozama, ako se nastavi ovakav trend nataliteta, odnosno mortaliteta, Srbi će za 20 godina u Srbiji biti nacionalna manjina, a za 150 godina mogla bi ih zadesiti sudbina Maja, Inka, Hazara…

– Prema službeno objavljenim podacima, 1993. godine, od 100 rođene djece, 36 su Srbi, a 64 nesrbi. Što to praktično znači? Kada, kroz dvadeset godina, ta djeca sazriju i 2013. godine stanu u regrutni stroj, od njih 100 samo 36 bit će Srbi! Već samo to znači propast Srbije. Po drugim podacima, koje iznosi profesor dr. Marko Mladenović, već 2009. godine u Jugoslaviji će biti potpuno jednak broj Srba i Albanaca, s tim što će Albanci imati mladu, snažnu, genetski sposobnu populaciju, populaciju sposobnu za razmnožavanje, a mi Srbi imat ćemo populaciju sastavljenu uglavnom od baka i djedova, koji genetski nisu sposobni, tako da ćemo ubrzo postati nacionalna manjina u svojoj zemlji Nemanjića.

Više puta obraćali ste se Sinodu Srpske pravoslavne crkve sa zahtjevom da se zabrani crkveno činodejstvovanje (primjerice, vjenčanje, rezanje slavskog kolača…) onim vjernicima koji su počinili “utrobno čedomorstvo”. Na kakav je prijem naišao taj vaš zahtjev?

– Do sada nisam dobio službeni odgovor, osim jednog neslužbenog zapisnika i mišljenja jednog čovjeka koji nije svećenik. Po crkvenim kanonima jasno se kaže da se onaj koji je učinio “utrobno čedomorstvo”, kao i osoba kojoj je učinjeno “utrobno čedomorstvo”, isključuju na deset godina iz Crkve. Predlagao sam da se ne postupi tako s narodom koji je obezbožen i ne zna što znači pobačaj, za razliku od naroda u Grčkoj, koji to odlično zna. Da se, jednostavno, primijeni najblaža forma – da se ukine pravo na rezanje slavskog kolača. To je crkveno-narodni običaj, koji ne spada u svetu tajnu. Međutim, odgovor na to nisam dobio. Kada skrenem pozornost da se ta i ta osoba vjenčala u crkvi, a prethodno je obavila pobačaj, dobijem odgovor: “A otkud bi to svećenik trebao znati?!” Na to ja uzvraćam pitanjem: “Kako se može dogoditi da pastir ne zna koja mu je ovca crna, a koja bijela?!”

Meni zakon daje pravo da radim pobačaje, ali ako sam kršćanin–pravoslavac, ja na to nemam pravo. Međutim, kod nas se kršćaninom i pravoslavcem smatra i onaj tko radi pobačaje, tko od tog novca puni svoje džepove. Privatna praksa cvjeta. Kažu da nemamo pravo kazniti cijelu obitelj. Ali, obitelj je ta koja uživa sve blagodati zato što njezin jedan član obavlja “utrobno čedomorstvo”. Takva obitelj zna odakle joj takav standard, koji je pet, šest… trideset ili sedamdeset puta veći nego kod običnih ljudi. Dakle, ta obitelj to dopušta.

Mislite li da vjera doista može utjecati?

– Nekad se odlično znalo da je pobačaj grijeh. Da se o povratku u Crkvu žene koja je učinila pobačaj odlučivalo nakon deset godina, na temelju njezina pokajanja. Danas se o tome ne zna. Žene ne shvaćaju da je to grijeh. Imao sam slučaj jedne žene koja je došla k meni da joj učinim pobačaj. Odvraćao sam je jer sam znao da ima samo jedno dijete. Ona je, ipak, otišla na drugo mjesto. Kasnije je došla k meni na kontrolu. Pohvalila se kako je dobro prošla. Kaže da je to zato što se pričestila. Kaže: “Kad smo se vraćali s pobačaja, naiđemo muž i ja na jednu crkvu. Velim mužu, ajde da svratimo u crkvu, kažu babe, valja se. Uđemo, unutra neki red. Stanemo i mi. Pitam što čekaju. Pričest, kažu. Pričestim se i ja.” Pitam: “Jeste li se ispovjedili?” “Ne. Zar i to treba?”, pita ona. “Treba”, velim. “Ja to nisam znala, a vidite da mi je baš lijepo pomogla pričest.” Eto tako, ta žena nema pojma što znači pričest, da ona dolazi nakon posta, ispovijedi… Ona o tome nije imala pojma.

Otkuda takav odnos Crkve, kada u Božićnoj poslanici za 1995. godinu, koju su potpisali svi crkveni velikodostojnici, s patrijarhom Pavlom na čelu, piše da je “čedomorstvo vapijući grijeh pred Bogom”?

– Piše. Ali praksa je takva da ja nisam dobio nikakav odgovor, niti mi je omogućeno da o tome govorim na Teološkom fakultetu. Jest, Sveti sinod je dao nalog Teološkom fakultetu da mi se omogući održavanje predavanja, i to nekoliko puta. Ali predavanja nisu održana! Jedno je rečeno, a praksa je nešto sasvim drugo!

Koji je vaš recept za izlječenje od “bijele kuge”?

– Prvo, da se obožimo. Ali na tome ne treba raditi samo Crkva, nego svi. Drugo, da shvatimo da ne živimo samo za ovaj današnji trenutak, nego da živimo za svoje potomke, kao što mi živimo životom svojih predaka. Mora se promijeniti i shvaćanje muškarca, da shvati da se ne treba ponašati kao neki kabadahija čija će se muškost pokazivati u tome što će u što kraćem vremenskom razdoblju imati što više spolnih odnosa s što više žena. Muškost se ogleda u broju djece koju čovjek odgoji i izvede na pravi put.

U cilju sprječavanja “bijele kuge” kod Srba predlažem da se omogući sloboda nastupa u masovnim medijima ne samo onima koji su za izumiranje srpskog naroda, nego i onima koji se protiv toga bore. Zatim, uspostavu komisija za prekid trudnoće, onakvih kakve su bile prije onog famoznog Ustava iz 1974. godine, koje će sprječavati ekstremne i neopravdane pobačaje. Također, nužno je prestati od poroda stvarati bauk (ako, primjerice, na početku filma vidite trudnicu, znajte sigurno da ona na kraju filma umire na porodu)…

Života nema bez rađanja!