Svjedočanstvo – Priča o hrabroj majci

Ovo je njeno svjedočanstvo:

“2013. godine već sam bila majka jednog zemaljskog i dvoje nebeskih anđela (spontani pobačaji). To je godina koja je našu obitelj promijenila iz temelja. To je godina koja je obilježila naše živote.

Bila sam trudna 20 tjedana i imala sam visoko prsnuće vodenjaka. Moja beba je bila živa. Srce joj je kucalo. Nisam imala nikakve bolove.

Te beskrajno duge noći liječnici su me tjerali na porod, ali ja nisam dozvolila. Nije dozvolio ni moj muž. Zajedno smo bili u tome. Uz našu bebu. Nas troje i Bog. Te večeri uputila sam Bogu više molitava nego ikada prije.

Jedna od liječnica nam je rekla da su šanse da ja dočekam jutro minimalne jer odgađam porod i lako mogu upasti u sepsu. Rekla je i da u svojih 30 godina rada nije vidjela da se u ovakvom stanju čeka, već se ide odmah na porod – “a ne da se igram Boga”. Upozorila me da imam malo dijete kod kuće, te da će ovo dijete, ako uopće preživi, biti “biljka”, s teškom cerebralnom paralizom i mentalnom retardacijom… Pitala me zašto se tako ponašam prema svom djetetu kad se ono “pati bez plodne vode”.

Stalno sam ponavljala: dok god srce kuca, ja ga ne dam nikome. Liječnica je zaboravila da je to moje dijete i da ću mu ja biti majka bez obzira kakav on bio. Ništa joj ne zamjeram. Rekla je da će mi, “čisto reda radi”, dati antibiotike, ali da će priroda učiniti svoje jer “to nema budućnosti”.
Hvala joj!

Došlo je jutro. Preživjela sam. I moja beba isto. Vodio nas je jedan prekrasan liječnik.

Bila sam svakodnevno na ultrazvuku radi provjere plodne vode, primala injekcije zbog trombofilije (otkrivene u 17. tjednu), bila spojena na infuziju. Plodna voda je stalno istjecala, bila je na najnižoj mogućoj razini i liječnik se svaki put čudio kako je beba još živa. Ona se borila sa mnom. Zajedno smo bile u tome.

Dani su prolazili. Cimerice su se mijenjale, a ja sam postala inventar. Pojedini liječnici nisu pridavali puno pažnje – vjerojatno sam im izgledala kao besmislen slučaj.

Oko 25. tjedna dobila sam bolove u leđima i trbuhu. Dali su mi lijek za sazrijevanje bebinih pluća i lijek za zaustavljanje trudova. Ubrzo sam prebačena u Zagreb jer naša bolnica nije imala mogućnosti za zbrinjavanje tako malih beba.

Borili smo se iz dana u dan. Pojavilo se krvarenje, uz i dalje svakodnevni gubitak abnormalnih količina plodne vode.

Došao je i taj dan – 27+5 tjedana. Moja beba je rođena s 1150 g, 37 cm, s Apgarom 2/6. Oživljavana je odmah pri porodu i smještena u inkubator. U svim segmentima bila je nezrela. Krštena je treći dan. Smrt nam je svakodnevno kucala na vrata.

Slijedili su teški, neizvjesni dani, ali nikada nismo posumnjali u svoju odluku – borbu za život našeg djeteta.

Beba je provela 3 mjeseca u inkubatoru i 1 mjesec u toplom krevetiću. Imala je krvarenje u mozgu, periventrikularnu leukomalaciju, febrilne konvulzije, retinopatiju, sepse, dvije operacije crijeva (NEC), dugotrajnu ventilaciju, osteopeniju, probleme s jetrom i srcem… Hranjena je sondom, a stolicu su joj vadili rektalnom sondom.

Otpuštena je iz bolnice s mnogim dijagnozama i lijekovima.

Nakon 4 mjeseca bolničkog života, moja “savršeno nesavršena biljka” napokon je došla kući. Našoj sreći nije bilo kraja.

Sve ono što nisam morala raditi sa starijim zdravim djetetom, sada sam učila ispočetka: fizikalne terapije, pokreti puzanja, poticanje disanja kad bi ga “zaboravljao”, hranjenje sondom, vađenje stolice… Ali ništa mi nije bilo teško. Moja beba me učila strpljenju, poniznosti – svemu što prije nisam imala.

Danas to dijete ima 9 godina i “brdo” dijagnoza koje ga prate. Ima starijeg i mlađeg brata koji ga obožavaju, a i on njih. Ne da hoda – trči. Ide u školu. Ima prekrasnu učiteljicu i prijatelje pune razumijevanja. Obožava voziti bicikl i igrati nogomet.

I dalje se borimo. Imamo dobre i loše dane. Dva koraka naprijed, tri nazad – ali ne odustajemo. Imamo mnogo izazova zbog nedonošenosti, ali učimo. Svaka sekunda nam je važna.

On je moje dijete. Nema odustajanja. Tko će ga drugi zaštititi i boriti se za njega ako ne ja, njegova majka?

Borba za život mog djeteta nema cijenu.

Kad bih ponovno bila u istoj ili sličnoj situaciji – opet bih učinila sve isto. Svako dijete ima pravo na život, ma koliko on trajao.

Jesam li se bojala? – Jesam.
Nije bilo lako, ni meni ni svima uz nas.
Sve je bilo neizvjesno… ali čuda postoje. Moje dijete je čudo.

Sve sam predala Mariji. Ona je vodila sve – i još uvijek vodi.
Hvala joj!

Bože, hvala ti što si mene izabrao za majku ovog posebnog djeteta, koje svojim postojanjem svaki dan naviješta tvoju snagu i veličinu u moru milosrđa!”

— Miroslava GM, pratiteljica stranice “Pravo na Život”